Podrška roditeljstvu

Podrška roditeljstvu

Zašto prva knjiga vaše bebe treba biti crno-bijela slikovnica?

U trenutku dolaska na svijet svi bebini organi su funkcionalni i počinju raditi točno ono što im je zadaća osim jednog - bebinog mozga. Priroda je to vjerojatno tako osmislila zato što svakom živom biću želi dati šansu da se što bolje prilagodi i snađe u specifičnoj okolini u kojoj će odrastati i živjeti. Mozak bebe ne može biti do kraja razvijen jer ona tak mora razviti znanja i sposobnosti uz pomoć kojih će se prilagoditi životnim uvjetima u koje je rođena.

Drugim riječima, bebin mozak tek čeka da bude upotpunjen iskustvima i interakcijama s okolinom. I to je temelj goleme prednosti za preživljavanje. Iako je dugo postojalo vjerovanje da se bebe rađaju s umom koji je prazna ploča, najnovija istraživanja pokazuju suprotno. Bebin mozak bolje je opremljen nego mozak odrasle osobe. Milijarde živčanih stanica i sinapsa kojima čovjek raspolaže već su ondje. Čak ih ima i više nego u nas odraslih. No neuronske mreže, odnosno mreže živčanih stanica u bebinu mozgu još uvijek nisu povezane na specifične načine. Fine strukture u bebinu mozgu oblikuju se tek onime što se oko nje događa. Sve ono što u bebu prodire izvana, izaziva električnu aktivnost koja spaja živčane stanice u specifične mreže. Živčani produžeci se pronalaze i postaju čvršći, sinapse se kreću jedna prema drugoj i stvaraju kontakte. Postojeći kontakti se učvršćuju, oni koji se ne koriste se gube, krugovi u mozgu se uspostavljaju i preciziraju te nastaje učinkovita sinaptička matrica.

U djetinjstvu se umrežavanje živčanih puteva događa osobito brzo i osobito dosljedno i mozak se vrlo intenzivno izgrađuje. Svako iskustvo za bebu je potpuno novo iskustvo i njezin živčani sustav na svako iskustvo reagira. Dobra iskustva djeluju dobro i blagotvorno za bebin razvoj.

Čitanje priča od najranije dobi, listanje i gledanje slika različitih oblika dobra su iskustva koja pozitivno djeluju na razvoj bebina mozga.

Montessori Baby slikovnice imaju za cilj upravo to. Pomoći bebi da ostvari prvi vizualni kontakt s predmetima i oblicima iz svijeta koji ju okružuje. Na tim prvim impresijama i dojmovima beba će kasnije graditi daljnja znanja i vještine. Kad roditelji bebi pokazuju slike, razgovaraju s bebom, objašnjavaju bebi s puno ljubavi što beba vidi na slici, u bebinu mozgu rasplamsat će se hormoni i neurotransmiteri zaduženi za motivaciju, znatiželju i oduševljenje.

Jako je važna uloga roditelja koji će bebi tumačiti svijet pomoću tih prvih slikovnica i slika te joj na taj način pomoći da putem pozitivnih iskustva razvija mozak na najoptimalniji i vrlo ugodan i prisan način.

Montessori Baby slikovnice pomoću jednostavnih geometrijskih uzoraka i simpatičnih likova iz životinjskog svijeta, uključuju vašu bebu u ugodan vizualni doživljaj.
U strukturi i izboru tema slike su inspirirane Montessori metodom učenja, stvarajući tako forme s jednostavnim detaljima, bez teksta, kako bi bolje usmjerili djetetovu pažnju. Prikazane su samo životinje, oblici i predmeti koje se pojavljuju u bebinom stvarnom okruženju kako bi se dijete od početka približilo svijetu koji ga okružuje.

Zahvaljujući crnim geometrijskim formama na bijeloj pozadini te detaljima u crvenoj boji, ove slikovnice slijede razvoj vizualnih i kognitivnih sposobnosti djeteta. Na početku, bebu će privući uzorci, ali ubrzo će primijetiti i sitnije detalje te uživati u njihovim jednostavnim karakteristikama i kontrastu boja.

Smjestite knjigu oko 20-30 centimetara od bebina lica u za nju najudobniji položaj. Dozvolite joj da gleda, dodiruje, njuška knjigu bez žurbe. Potom prstom pokažite bebi linije, oblike, predmete, detalje. Vaša beba s radošću će vas početi oponašati i svojim prstićem slijediti linije i oblike. A kad beba poveže upravljanje prstića s promatranjem, počet će uživati u igri i njezini će prstići sve vještije trčkarati po stranicama slikovnice. Njezin mozak uživat će u tom ugodnom, nježnom i blagom učenju.

Ovdje potražite Montessori Baby crno-bijele slikovnice u našoj ponudi.

26.10.2023.
Podrška roditeljstvu,
Pročitaj više

Izazovna ponašanja kod djece: udaranje, vikanje, svađanje… Kako pomoći sebi i djeci?

Oko drugog rođendana roditelji kod svog mališana počinju primjećivati prve iskaze vlastite volje. Dijete tada ulazi u razvojnu fazu kada želi samostalno zadovoljiti neke svoje potrebe, kada ispituje vlastite granice, počinje učiti kroz iskustvo, počinje jasno formulirati svoje želje i prohtjeve. No dijete nema kognitivnu zrelost i dovoljno iskustva da bi procijenilo što je od svih tih eksperimenata, želja, žudnji i pokušaja, za njega ili nju sigurno, zdravo i primjereno dobi. Stoga roditelji dijete moraju još godinama voditi kroz proces individuacije. Roditelji, odrasli i okolina djetetu će postavljati puno granica i davati puno objašnjenja koja dijete ponekad neće razumjeti i prihvatiti.

Naime, osim što malo dijete kognitivno ne može uvijek ispravno procijeniti je li nešto za njega dobro ili loše, ono nema ni emocionalnu zrelost i unutarnju emocionalnu samoregulaciju. I to je nešto što tek treba naučiti.

Zbog toga će dijete u dobi između 2 i 6 godina na postavljene granice, kritiku, optužbu, zabranu, uskraćivanje nečega, upozorenja te na druge frustracije i iritacije reagirati inpulzivno, burno, disregulirano. U svakodnevnom životu to znači da će često protestirati, prepirati se, svađati, vikati, udarati sebe ili druge, bacati ili uništavati stvari, glasno plakati, pregovarati…

Nekad su djeca zbog takvih ponašanja bila brzo etiketirana kao zločesta, teško odgojiva i problematična. Psihologija je takva ponašanja nazivala negativnima, pa neprihvatljivima, pa neželjenima, a danas govorimo o - izazovnim ponašanjima.

Takva neželjena ponašanja i burne emocionalne reakcije veliki su izazov roditeljima i odgojiteljima, ali su izazov i samoj djeci. Ona ne žele biti "zločesta" i čak kad i shvaćaju da se nešto ne smije, da nešto nije dobro ili sigurno za njih, svejedno neće moći kontrolirati i upravljati svojim reakcijama. Neće moći upravljati svojim emocijama i neugodnim mislima koji će dovesti do izazovnih ponašanja i do velike tjelesne uznemirenosti.

Naime, iza svakog izazovnog ponašanja prvo je bila neka misao (npr. "Nije fer!", "Nisam kriv!"). Nakon misli pojavio se neugodni osjećaj (npr. ljutnja, očaj ili bespomoćnost). Te neugodne misli i osjećaji doveli su do izazovnog ponašanja (poput plača, udaranja ili bacanja igračke u zid), a sve zajedno odrazilo se i na tjelesno stanje i fiziologiju djeteta (suze, lupanje srca, crvenilo u licu, suha usta, znojenje i sl.).

Jako je važno da roditelji i svi odrasli razumiju da djeca koja iskazuju izazovna ponašanja nisu zločesta djeca. I još je važnije da roditelji razumiju kako je ponašanje samo ono što vidimo i što prvo vidimo. No iza ponašanja skriva se nešto neugodno što stišće djetetov um i srce. No kako se dijete zbog svoje dobi i razvojnog stadija ne može samo regulirati, njegova frustracija i tjeskoba izaći će "van" kao roditelju neprihvatljivo ponašanje.

Izražavanje bunta i izazovnih ponašanja izvrsna je prilika roditeljima i odraslima da dijete nauče kako se emocionalno samoregulirati. Cilj je naučiti dijete da prepozna neugodne misli i osjećaje na vrijeme te da preusmjeri svoje ponašanje i aktivnosti na vrijeme prema onima koje će ga umiriti. Jedna od glavnih kvaliteta uspješnih i zadovoljnih odraslih ljudi je upravo mogućnosti da ostanu smireni u trenucima kad bi mogli reagirati nasilno, impulzivno ili burno. Važno je da roditelji to nauče svoju djecu ne samo kako bi u odrasloj dobi bili uspješni i zadovoljni, već i kako bi imali dobre odnose s drugim ljudima i kako bi mogli dobro i suvereno nositi izazove života.

Kako djeca najviše uče po modelu i promatranjem, izuzetno je važno da u trenucima izazovnih ponašanja roditelji i odrasli ostanu smireni. Ako vaše dijete jauče, zanovijeta, plače, jeca, dosađuje, pregovara, nadmudruje se s vama, bez obzira koliko to bilo teško, važno je da ostanete smireni. To je prvi korak i preduvjet na vašem putu reguliranja izazovnih ponašanja vašeg djeteta. Ukoliko imate poteškoća ostati smireni i regulirani, svakako potražite pomoć za sebe. Savjetujte se s osobama od povjerenja ili psihoteraputom i naučite kako da ostanete smireni u izazovnim situacijama, a kako bi bili primjer djetetu i kako bi mogli prijeći na sljedeći korak.

A taj sljedeći korak je da postanete model i učitelj djetetu za koregulaciju emocija.

Prva poruka koju dijete treba čuti je da je u redu imati sve emocije (čak i ljutnju i očaj i bijes), ali nije u redu te osjećaje iskaljivati na drugima. Jako je važno reći jasno i glasno ne agresivnom ponašanju. Djeci je jako važno čuti da su voljena i prihvaćena sa svim svojim emocijama, čak i kad su ljuta ili tužna ili "zločesta".

Druga poruka je zapravo tehnika. Važno je da naučite dijete da prepozna frustraciju, da prepozna da se u njemu ili njoj komešaju neugodni osjećaji. To će najlakše prepoznati po fiziologiji. Tijelo će im slati poruke da je u stresu. Kada to prepoznaju, djeca mogu promijeniti svoju aktivnost. Na primjer, ako se svađaju s prijateljem u vrtiću i osjete vrućinu u glavi, treba ih naučiti da se okrenu, odu po lopticu i bacaju lopticu u zid. Neugodne emocije bit će prorađene kroz prihvatljivu aktivnost i dijete će svremenom sve manje pribjegavati izazovnim ponašanjima.

Poanta je naučiti dijete tehnikama umirivanja i samoregulacije. Kad nauče umiriti i regulirati neugodne emocije i misli promjenom fokusa na neku određenu relaksirajuću ili fizičku aktivnost, manje će imati potrebe vikati, udarati, gristi, pljuvati ili plakati. Budite dosljedni i uporni, ali i strpljivi i pohvalite svaki mali korak i napredak.

O temi izazovnih ponašanja bavi se naša serija slikovnica od sljedećih pet naslova:
Momo ne želi dijeliti igračke
Momo se prepire sa sestrom
Momo uvijek želi biti prvi
Momo se svađa s mamom
Momo se tuče u vrtiću

Autorice slikovnica, Eva Brlek i Julija Kukec, psihologinje i terapeutkinje s puno iskustva u radu s djecom, detaljnije opisuju zašto dolazi do izazovnih ponašanja, kako odrasli mogu pomoći djeci, ali i konkretne tehnike umirivanja i samoregulacije kroz priče za djecu.

Cilj nam je bio pomoći djeci i roditeljima s vrlo konkretnim savjetima kako razumjeti izazovna ponašanja i kako postupati u cilju odgoja u duhu povezujućeg roditeljstva.

14.04.2023.
Podrška roditeljstvu, ,
Pročitaj više

Što su osnovne ili bazične emocije?

Široko prihvaćena definicija osnovnih emocija i njihovih ekspresija sugerira da svi ljudi na svijetu, bez obzira na kulturu i okruženje u kojem odrastaju, od najranije dobi pokazuju - ljutnju, strah, tugu i sreću. Bebe stare svega šest mjeseci već će se smijati kad su sretne, plakati kad su tužne, smrznuti se kad su uplašene, mrštiti se kad su ljute ili frustrirane.

Osnovne emocije univerzalno su prepoznatljive kod svih ljudi, bez obzira na dob ili sredina iz kojih dolaze. Na licu bilo koje osobe na svijetu vrlo lako ćemo primijetiti tugu ili ljutnju, čitajući izraze na njezinu licu. Osnovne emocije nastaju automatski, ne možemo na njih utjecati voljom ili ih dekonstruirati. One su urođene, automatske, nesvjesne, ne možemo ih kontrolirati, brze i potiču ponašanja koja osiguravaju preživljavanje.

Dr. Paul Ekman koji je prvi skovao termin "osnovne emocije" te je jedan od najvećih svjetskih stručnjaka za mikroekspresije lica vezane za emocije, odredio je još dvije emocije kao osnovne - iznenađenje i gađenje. Kasnije je Robert Plutchik govorio o osam osnovnih emocija i grupirao ih je u parove suprotnosti: sreća-tuga, ljutnja-strah, povjerenje-nepovjerenje, iznenađenje-predviđanje.

Osnovne emocije opisuju se kroz splet osjećaja, pa je tako tuga emocionalno stanje koje karakteriziraju osjećaji razočaranja, žalosti i bespomoćnosti. Sreća je ugodno emocionalno stanje koje izaziva osjećaje radosti i zadovoljstva. Ljutnja je iskonska emocija važna za preživljavanje te trigerira obrambene mehanizme, a ljutnja vodi do neprijateljskih osjećaja te frustracije.

Za razliku od osnovnih emocija, kompleksne emocije razlikuju se u svojoj pojavnosti od kulture do kulture i od čovjeka do čovjeka. Neke od komplesnih emocija su duboko žalovanje, ljubomora, mržnja i krivnja.

Sve emocije, osnovne i kompleksne, igraju ogromnu ulogu u tome kako ćemo živjeti ili živimo svoj život, utječu na naše fitičko zdravlje i na naše interpersonalne odnose. One utječu na to kako vidimo svijet i kako doživljavamo druge ljude i njihove namjere i ponašanja.

Moderna psihologija puno pažnje posvećuje emocijama kod djece jer se mala djeca najviše i izražavaju kroz emocije. S obzirom na to da kognitivno zbog razvojne dobi nisu u mogućnosti verbalizirati što im se događa, ona će svoja fizička i psiho-emocionalna stanja iskazivati najčešće kroz osnovne i kompleksne emocije. Potom će te izražene ili neizražene emocije povratno utjecati na njihovo tijelo ili psihu.

15.04.2022.
Podrška roditeljstvu
Pročitaj više

Ljutito dijete: Kako se nositi s agresivnim ponašanjem?

Ljutnja je emocija koja traži da bude izražena prema van. U tijelu se nakupi frustracija i ona mora biti "izbačena" - verbalno, fizički i/ili emocionalno. Mala djeca često osjećaju frustraciju i ljutnju iz raznih razloga, no najčešće zbog odgoja koji podrazumijeva postavljanje puno granica, puno uputa i obuzdavanje spontanosti i volje djeteta, uglavnom da ga se zaštiti i nauči funkcionirati u društvu. No djeca nemaju zrelost i potpuno razvijenu unutarnju kontrolu emocija, ona ne znaju verbalizirati i reći što ih ljuti ili frustrira, pa najčešće to iskazuju ponašanjem.

U blažim slučajevima dijete će plakati i protestirati, zanovijetati, pregovarati, baciti će se na pod ili skakati na mjestu uz stisnute šake i ekspresiju ljutnje na licu, no problem nastaje kada je emocija ljutnje popraćena agresivnim ponašanjem prema sebi ili drugima. Autoagresivna ponašanja su, primjerice, udaranje i ozljeđivanje sebe, čupanje kose ili grižnja noktiju, grebanje sebe. Agresivno ponašanje prema drugima podrazumijeva udaranje, guranje, čupanje, griženje, pljuvanje i slične ozljede drugih. U agresivna ponašanja ubraja se i bacanje i trganje stvari i uništavanje imovine.

Normalno je da se djeca ne mogu suvereno i organizirano nositi s neugodnim emocijama, da gube kontrolu i usmjeravaju svoju uznemirenost na roditelja. Takvi trenuci vrlo su stresni za dijete, ali i za roditelja.

Što možemo učiniti da se djetetu prizna njegova emocija koja je normalna, prirodna i očekivana, ali da ga se odvrati od nepoželjnih ponašanja koja slijede emociju ljutnje?

Prije svega treba shvatiti da je djetetovo ponašanje jedini način na koji ono može tako intenzivnu emociju komunicirati. Svojim ponašanjem dijete zapravo "govori" što ga je naljutilo i kako se osjeća. Dijete koje je toliko preplavljeno emocijom da ne može kontrolirati svoje tantrume i ispade, zapravo je dijete u stresu. Ono jednostavno ne može izraziti svoje misli i osjećaje na zreliji način zbog svoje razvojne dobi. Djetetu fale riječi, nedostaje mu jezik, kontrola impulsa i vještine rješavanja problema na organiziran i smiren način.

Kada odrasli usvoje to razumijevanje, lakše uspostave kontrolu nad svojim ponašanjem. Naime, djetetova ljutnja često izaziva ljutnju i gubitak kontrole u roditelju. Neki roditelji čak osjećaju da ih dijete neželjenim ponašanjima manipulira. No važno je također spoznati da način na koji reagiraju roditelji ima najveći utjecaj na to hoće li dijete nastaviti reagirati na frustraciju na jednak način u budućnosti.

Stoga, za dugoročnu dobrobit djeteta jako je važno da roditelji ostanu smireni. Suočeni s bijesnim djetetom, roditelji u sebi trebaju pronaći snage da na ljutnju ne odgovore ljutnjom jer će rezultat biti još više otpora i još više agresivnosti. Netko u toj situaciji mora ostati odrasla, smirena i zrela osoba, odnosno važno je da roditelji i u toj situaciji, ma koliko bilo teško, budu model ponašanja i da čak i u tim stresnim situacijama pokušaju naučiti dijete iz svog primjera kako se nositi sa frustracijom.

Smirenost roditelja ipak ne znači i popuštanje. Posebno ako je frustracija vezana za nešto što dijete želi dobiti. Poanta nije da smireni roditelj popusti i pristane na zahtjev djeteta kako bi se situacija što prije smirila. Poanta je da smireni roditelj izdrži navalu energije, tantrum i snažnu emociju kod djeteta i zadrži stabilnost dok se dijete ne umiri i ne "ispuca". Jer do djeteta se neće moći doprijeti dok je u tom stanju intenzivne reakcije i pobuđenosti. Ljutnja je iskonska emocija važna za preživljavanje te trigerira obrambene mehanizme (bježi, brani se, napadaj). Ukoliko dijete fizički ozljeđuje sebe, nekog drugog ili uništava imovinu u stanju ljutnje, smireni ga roditelj treba nježno obgrliti i spriječiti također fizički, ali bez davanja uputa i pokušaja da u tim minutama dijete nečemu poduči.

Kad se djete smiri, a smirit će se i bit će mu žao, postepeno pohvaljujte njegov napredak kada ga uočite. Svaki put kada će s manje agresivnosti izbacivati svoju ljutnju i frustraciju, pohvalom potičite razvoj samokontrole. Isto tako, svaki put kada dijete pokuša riječima opisati svoje osjećaje, kada pokuša "pregovaranjem" pronaći kompromis, odvojite vremena i saslušajte dijete. Uvažavajte i potičite komunikaciju na smireni način.

U situacijama u kojima dijete nije uzrujano nudite mu prilike da vježba vještine rješavanja problema. Potičite dijete da komunicira ono što osjeća, pitajte ga kako se osjeća, koje probleme ima i neka samo pokuša pronaći rješenje prije nego problem eskalira u frustraciju. Naime, roditelj već zna i može predvidjeti koje situacije dovode do ljutitih ispada. Trigeri su obično situacije u kojima se od djeteta traži da nešto prestane raditi ili da nešto napravi (na primjer, da se prestane igrati i spremi za kupanje, da ide spavati, da pojede obrok i sl.). Dobar način da se izbjegne tantrum je najava onoga što će se zahtijevati ("Za 10 minuta gasimo TV i idemo na kupanje", "Još 5 minuta se igraj, a onda krećemo kod bake" i sl.) te davanje izbora ("Sada idemo kod bake. Želiš li obuti crvene cipele ili ove roze tenisice?").

Kada potražiti stručnu pomoć?

Ukoliko su ispadi agresivnosti česti, svakodnevni, sve intenzivniji i nisu više očekivani za dob djeteta, ako vas djetetova ponašanja plaše i remete funkcioniranje svih članova obitelji ili okruženje u kojem dijete boravi (vrtićku grupu), svakako potražite pomoć stručnjaka - dječjeg psihologa ili psihoterapeuta. Postoje dobre i provjerene terapije koje mogu pomoći vama i vašem djetetu da prebrodite agresivna ponašanja, ublažite stres i poboljšate vaš odnos. Možete naučiti tehnike za učinkovitije upravljanje djetetovim ponašanjem, a dijete može naučiti obuzdati ometajuće ponašanje i uživati ​​u puno pozitivnijem odnosu s vama.

Eksplozivnoj djeci potrebni su smireni, sigurni roditelji

Roditeljima može biti teško i izazovno naučiti kako se nositi s agresivnim djetetom, ali za mnogu djecu to može napraviti veliku razliku. Roditelji koji su samouvjereni, smireni i dosljedni mogu biti vrlo uspješni u pomaganju djeci da razviju vještine koje su im potrebne za reguliranje vlastitog ponašanja.

To može zahtijevati više strpljenja i volje da isprobate različite tehnike nego što biste to trebali s djetetom tipičnog razvoja, ali kada je rezultat vašeg truda zapravo bolji odnos s djetetom i sretniji dom, itekako je vrijedno truda.

Foto: Pixabay

15.04.2022.
Podrška roditeljstvu, ,
Pročitaj više

Važnost procesa individuacije i separacije do treće godine

Margaret Mahler (1897.-1985.), američka psihijatrica, opisala je stadije razvoja do 3. godine života koji su važni za separaciju i individuaciju djeteta te imaju dugoročni utjecaj na psiho-emocionalno zdravlje osobe.
Njezin rad smatra se jednim od najvažnijih doprinosa takozvanoj "ego-psihologiji" (psihologijskoj školi mišljenja koja je izrasla iz Freudovog modela id-ego-superego). Njezin cilj nije bio ponuditi novu teoriju, već proširiti postojeće koncepte.

Mahler se primarno fokusirala na interakcije mame i bebe u prve tri godine djetetova života. Ako su razvojni stadiji uspješno kompletirani u tih prvih nekoliko godina, rezultat će biti separacija i individuacija djeteta. Separacija je unutarnji proces mentalnog odvajanja od majke. Naime, novorođenče je u prvim mjesecima jedno s majkom, potpuno ovisno o majci, bez majke ne može preživjeti i nema mogućnost doživjeti sebe i majku kao dva zasebna bića. Individuacija je razvoj koncepta o sebi samome kao individui. Iako su ova dva procesa isprepletena, može se dogoditi da se jedan proces razvije jače od drugoga, a sve ovisi o majčinom stavu i ponašanju prema djetetu.

Stadiji razvoja

  1. Normalni autistični stadij (0-1 mjeseca života)
    Na samom početku života, novorođenče je primarno fokusirano na sebe, nezainteresirano za vanjske stimulanse. Majka se doživljava kao sastavni (intrinzični) dio, odnosno kao biće koje nije odvojeno. Primarni cilj ovog stadija je postizanje stanja ravnoteže. To se postiže zadovoljenjem svih dojenčetovih potreba, iako dojenče ne shvaća da zadovoljstvo koje osjeća (sitost, mir, dodir, toplina…) dolaze iz vanjskog izvora (mame).
  2. Normalni simbolički stadij (1-5 mjeseci)
    Novorođenče vrlo nejasno spoznaje majčino postojanje ali još uvijek ne kao jedinstveni entitet, već kao izvor zadovoljenja potreba. Zadovoljenje novorođenčetovih psiholoških potreba postaje isprepleteno s psihološkim željama i prohtjevima, a to postaje baza za formiranje svih budućih odnosa. Ključ za budući napredak kroz naredne faze je majčina sposobnost, predanost, dostupnost i voljnost da uspješno zadovoljava bebine potrebe (dodir, rutina, utjeha, hranjenje, zaštita, higijena i sl.).
  3. Stadij separacije i individuacije (5-24 mjeseca)
    U ovom stadiju događa se vrlo značajna tranzicija kroz dvije preklapajuće oblasti. U procesu separacije beba razvija razumijevanje vlastitih granica, a majka se iz mjeseca u mjesec sve jasnije doživljava kao individualno biće. Istovremeno, individuacija označava razvoj osjećaja samoga sebe. Ovaj stadij obilježavaju četiri podstadija:
    (1) Diferencijacija (5-9 mjeseci)
    Bebin fokus počinje se premještati s unutarnjeg na vanjsko iako je majka i dalje primarna referentna točka. Interni proces ispunjen je izazovima u motoričkom razvoju koji će kasnije omogućiti fizičko udaljavanje od i separaciju. Beba postaje pojačano zainteresirana za majku (proučavat će mamino lice, kosu, odjeću, mirisati mamu i sl.) umjesto da s njome bude u simbiozi kao što je to bilo u prvim mjesecima.
    (2) Vježbanje (9-14 mjeseci)
    Kapacitet za separaciju dalje se razvija s pojačanjem autonomnih funkcija, posebice hodanja. Iako beba sada ima mogućnost slobodno istraživati, i dalje će u blizini željeti imati majku i neće se predaleko od nje udaljavati. Djetetovo iskustvo vanjskog svijeta sada je pod snažnim utjecajem majčinih reakcija i njezine dostupnosti da utješi i umiri dijete kada ono doživi nešto zastrašujuće ili bolno.
    (3) Pomirenje (12-24 mjeseci)
    U ovoj fazi djetetova želja da ostvari neovisnost ometana je snažnim strahom od napuštanja. Zbog toga dijete traži blizinu roditelja dok istražuje. Ova faza je ključna za razvoj stabilnog osjećaja sebe. Ova podfaza uključuje tri razvojna koraka:
    Početak - Dijete se stalno vraća roditelju s kojim želi podijeliti iskustva i uzbuđenje. U djetetu se primjećuje sveobuhvatni osjećaj svemoći i potentnosti.
    Kriza - Dijete prepoznaje vlastita ograničenja koja su suprotna njegovim željama da bude moćan i samodostatan. Dijete je u razdoru biranja između fizičke i emocionalne blizine roditelju i želje za neovisnošću. U ovoj podfazi javljaju se tantrumi i osjećaj bespomoćnosti, a time i potreba da majka bude pojačano emocionalno dostupna.
    Rješenje - Dijete postiže zdravu ravnotežu između dva ekstrema zahvaljujući razvoju govora i superega. Ukoliko podvojenost nije razriješena na dobar način, dijete će to pokazivati ekstremnim držanjem za roditelja ili izbjegavanjem.
    (4) Konstantnost objekta (24+ mjeseci)
    Uspješni završetak ovog stadija obilježava razvoj internaliziranog mentalnog modela majke koji podsvjesno prati i podržava dijete čak i kad je fizički odvojeno od majke. Dodatno, osjećaj individualnosti počinje se snažnije razvijati. Stupanj supostojanja internaliziranog modela ukazuje formaciju zdravog koncepta "sebstva" i samopouzdanja.

Objašnjenje razvojnih faza može vam pomoći uskladiti vlastita očekivanja s prirodnim razvojem vašeg mališana. Također vam može poslužiti kao smjerokaz ukoliko primijetite neka odstupanja i probleme vezano za separaciju i individuaciju. Tada je vrlo važno potražiti savjet psihologa jer oblikovanje u ovoj fazi može pozitivno ili negativno utjecati na čitav život vašeg djeteta i njegovu dugoročnu sreću i zdravlje.

Foto: Pixabay

15.04.2022.
Podrška roditeljstvu
Pročitaj više

Djeca otkrivaju čega se boje

Strah je osnovna ljudska emocija, što znači da se javlja od najranije dobi, da je urođena te da se javlja kod sve djece bez obzira na kulturu u kojoj se rađaju. Roditelji obično prvi puta primijete strah kod svoje bebe oko 6. mjeseca starosti. Ekspresije lica pokazuju da se beba uplašila, a na roditelju je da odmah reagira i pruži bebi osjećaj sigurnosti i zaštićenosti.

Psiholozi i znanstvenici danas govore o takozvanim razvojnim strahovima, odnosno uče nas da djeca u određenoj razvojnoj dobi imaju određene strahove. Tako će se bebe najviše bojati nepoznatih lica, glasnih zvukova, naglih pokreta i bit će ih strah ukoliko u svojem vidnom polju dugo ne vide mamu ili tatu ili neku drugu osobu koja o njima brine.

Nakon 1. rođendana djeca se i dalje boje nepoznatih ljudi, oko 2. godine strahovi postaju konkretniji i tipični za većinu djece. No donja lista nije potpuna jer djeca u dobi od 2 do 4 godine ne znaju verbalizirati točno čega se sve plaše. Kod svakog djeteta lista je drugačija pa osim nekih tipičnih razvojnih strahova, a ovisno o okolini i okolnostima u kojima žive, mogu razviti i neke netipične strahove.

Čega se boje djeca starosti od 2 do 4 godine?

Strah da će ih boljeti kada će kakati.
Strah da će pasti u wc školjku.
Strah od glasne vode u vodokotliću.
Strah da će iz wc školjke izaći paukovi i bube.
Strah da će umočiti prste u kakicu ili nešto ljigavo što im se gadi.
Strah od mraka.
Strah od ormara.
Strah da spavaju sami u vlastitoj sobi.
Strah od munje i grmljavine.
Strah od sjena.
Strah od glasnih zvukova (usisavača, vatrometa, petardi i sl.).
Strah od iznenadnog glasnog zvuka (sirena, petarda).
Strah od odvajanja od roditelja.
Strah od tobogana, trampolina i ljestvi.
Strah od maskota, odnosno kostimiranih ljudi i ljudi s maskama.
Strah od pasa, buba, ptica i drugih životinja.
Strah od stranaca i ljudi koje ne poznaju.
Strah od TV emisija.
Strah od "strašnih" likova u dječjim emisijama.
Strah od pokretnih stepenica.
Strah da će se izgubiti.
Strah od vode, kade i/ili bazena.

Čega se boje djeca starosti od 5 do 7 godina?

Strah da će se voda iz kotlića izlijati van iz školjke.
Strah da će bube izaći iz wc školjke.
Strah da će ih boljeti kada će kakati.
Strah od mraka.
Strah od čudovišta i drugih bića koja žive ispod kreveta.
Strah od zombija, čudovišta i dinosaursa.
Strah od duhova i nadnaravnih bića.
Strah od ormara i drugih mračnih mjesta u kući.
Strah od TV emisija i filmova koji su "strašni".
Strah od vremenskih nepogoda (jaka kiša i poplava, grmljavina, munje, potresi, požari, tornada i sl.).
Strah od odvajanja od roditelja.
Strah od odgojiteljica i/ili učiteljica koje su glasne ili pokazuju razočaranje u djetetovo ponašanje i postupke.
Strah od natjecanja ili ispita.
Strah da se ne sviđaju vršnjacima i da ih vršnjaci ne vole.
Strah od doktora, zubara, injekcija i ostalih medicinskih postupaka.
Strah od lifta i pokretnih stepenica.
Strah od duboke vode i bazena.
Strah od iznenadnih glasnih zvukova.
Strah od insekata i buba.
Strah od određenih životinja.

Za roditelje je važno znati dvije stvari. Prva je da djetetov strah treba uzeti za ozbiljno bez obzira koliko se nama odraslima činio banalan, pa čak i smiješan. Tako mala djeca još uvijek žive s jednom nožicom u svijetu mašte i njima je sve moguće, njima je sve veliko i u sve vjeruju. Druga važna stvar je da strah zahtijeva povratak u sigurnost i tu emocionalnu podršku dobro je dati svaki put kada dijete pokazuje neki strah. Na taj način roditelji uče dijete kako regulirati neugodnu emociju, a iz iskustva i s razvojem dijete će samo "prerasti" neke strahove. Ukoliko dijete i nakon 7. godine ili kroz vrlo dugi period iskazuje neke strahove i to mu remeti mnoge aspekte života (socijalizaciju, učenje, prilagodbu i slično), važno je potražiti pomoć stručnjaka, dječjeg psihologa ili psihoterapeuta.

15.04.2022.
Podrška roditeljstvu
Pročitaj više

Anksiozno dijete: Kako prepoznati anksioznost i pomoći svojem mališanu?

Baš kao i odrasli, djeca i mladi osjećaju zabrinutost, napetost i strah koji jednom riječju zovemo anksioznost. U nekim društvima još uvijek postoji zastarjelo i znanstveno netočno uvjerenje da "djeca nemaju što biti anksiozna jer imaju sve". Djeca se percipiraju kao bezbrižna, sretna i nesvjesna teških i kompleksnih emocija, ali to nipošto nije tako.

Djeca osjećaju anksioznost oko raznih stvari, ljudi i situacija u različitoj razvojnoj dobi. Mnoge od tih zabirnutosti su normalne i prolazne i sastavni dio odrastanja, no ako anksioznost počne remetiti djetetovu dobrobit, tada je nužno djetetu pružiti pomoć. Naime, ako dijete dugi period živi u anksioznom stanju, posljedice za mentalno zdravlje mogu biti cjeloživotne.

Najizraženiji strah u dobi od 1 do 3 godine svakako je separacijska anksioznost. U tom razdoblju djeca obično kreću u jaslice i vrtić i mogu razviti vrlo jaki strah od odvajanja od roditelja. Djeca svoj strah manifestiraju odbijanjem odlaska u vrtić, povlačenjem, plačem, psihosomatskim tegobama (nesanica, noćne more, trbuhobolja, glavobolja). Separacijska anksioznost sasvim je normalan razvojni strah, ali ako se ne smiri ni nakon 3 do 6 mjeseci i ako se dijete ne adaptira, potrebno je potražiti pomoć stručnjaka.

Također je uobičajeno da djeca od 4 do 7 godina starosti razviju neke specifične strahove i fobije, primjerice od životinja, insekata, stranaca, grmljavine, visine, vode, krvi i mraka. Ti strahovi se obično sami od sebe povuku kako dijete raste i sazrijeva.

Kada anksioznost postaje problem za dijete?

Kada je dijete toliko napeto da mu to remeti normalno funkcioniranje, tada je vrijeme da se nešto poduzme. Na primjer, sva djeca bit će nervozna i napeta prije nekog natjecanja ili odlaska na neko novo nepoznato mjesto, ali ako je dijete toliko anksiozno da ne može napustiti dom jer "nije dobro", "nešto ga boli" i ako je otpor popraćen plakanjem i iritabilnošću i ako se takve situacije ponavljaju, dijete je sasvim sigurno anksiozno i propušta iskustva koja su važna za njegov razvoj.

Jaka anksioznost negativno djeluje na djetetovo mentalno i emocionalno zdravlje, na njegovo samopouzdanje i osjećaj vrijednosti. Anksiozna djeca postanu tiha, povučena, opterećena smišljanjem načina kako da izbjegnu situacije koje ih čine napetima.

Koji su znakovi anksioznosti kod djeteta?

Kada dijete pati od anksiozonosti ono ne razumije i ne zna što mu se događa i odakle taj neugodni osjećaj i tjeskoba u njima. Isto tako, dijete ne može verbalizirati kako se osjeća jer ono nema rječnik kojim bi komuniciralo neugodna emocionalna stanja.

Ipak, roditelji anksioznost mogu primijetiti po sljedećim znakovima:

  • Dijete je iritabilno, plačljivo i stalno traži blizinu roditelja.
  • Poteškoće sa spavanjem.
  • Česta buđenja noću i/ili noćne more.
  • Nakon što je već uspostavilo kontrolu, dijete počinje ponovno mokriti u krevet.
  • Griženje noktiju.


Malo starija djeca uz sve navedeno pokazivat će sljedeće znakove:

  • Manjak samopouzdanja vidljiv u odbijanju djeteta da isprobava nova iskustva ili ima poteškoće u svladavanju jednostavnih, svakodnevnih izazova.
  • Teškoće u fokusu i koncentraciji.
  • Problemi sa spavanjem, gubitak apetita ili prejedanje.
  • Česti ispadi ljutnje i gnjeva.
  • Puno negativnih misli ili konstatni strah da će se nešto loše dogoditi.
  • Izbjegavanje aktivnosti poput druženja s prijateljima, igranja ili boravka na javnim mjestima (igralištu, igraonici, sportkoj dvorani).


Zašto djeca postaju anksiozna?

Ovisno o temperamentu, neka djeca su po prirodi zabrinutija, osjetljivija i teško se nose s promjenama. Isto tako, neka djeca razvijaju anksioznost nakon što su doživjeli neku traumu poput prometne nesreće, smrti roditelja ili prirodne nepogode. Djeca koja odrastaju u obiteljima gdje su svađe, konflikti i agresivnost svakodnevica, pokazuju vrlo visoka stanja anksioznosti.

Kako pomoći anksioznom djetetu?

nakon što su prepoznali da se njihovo dijete bori sa strahovima koji su postali toliko jaki da je dijete konstantno napeto i anksiozno, važno je pokazati djetetu da ga razumiju i da vide njegove emocije. Da bi se s djetetom moglo razgovarati potrebna je smirena atmosfera puna povjerenja u kojoj će se dijete osjećati sugurno podijeliti što ga brine i muči.

Neka djeca ne znaju što osjećaju, pa će roditelj iz situacije koju je dijete ispričalo trebati djetetu objasniti što je ta neugoda koju dijete osjeća. Na primjer, roditelj može reći "Brine te da će se tati nešto loše dogoditi jer je tata policajac a na televiziji si čuo da su neki drugi policajci stradali. Osjećaš strah za njega i zbog toga se ne želiš od njega odvojiti i plačeš kad tata ide na posao a ti trebaš ići u vrtić". Djeci je potrebno putem narativa objasniti koji su to osjećaji koje osjeća, imenovati i reflektirati mu njegove vlastite osjećaje. Na taj način dijete dobiva dojam da ga roditelj razumije i da su ti osjećaji koje ima prihvaćeni, odnosno da je u redu osjećati se tako kako se dijete osjeća.

Osim razgovora o emocijama, važno je pronaći i neko rješenje za umanjenje djetetove anksioznosti. To rješenje treba biti realno i djetetu se ne smije obećavati nešto što nije moguće. Ako pitate dijete iz primjera kako bi ono rješilo situaciju, dijete bi moglo reći "Želim da tata više nije policajac", ali to rješenje nije ostvarivo. Umjesto toga djetetu se može predložiti "Idemo se dogovoriti s tatom da te s posla nazove na mobitel od tvoje tete u vrtiću svaki dan, pa ćeš tako znati da je tata dobro.". Isto tako, tata može ispričati djetetu kako točno izgleda njegov dan na poslu, iskreno ali uz naglasak na to da tata i njegovi kolege paze da se ništa loše ne dogodi.

Situacija se može iskoristiti i kako bi se dijete naučilo da u sebi prepozna znakove anksioznosti. Ako se strah ponovi, dijetetu dajte mogućnost da ponovno razgovarate o istoj temi. Svrha je da dijete nauči imenovati i komunicirati emocionalne neugode, a roditelji mu potom mogu pomoći u regulaciji tih neugodnih osjećaja.

Kod anksioznog djeteta jako je važno uspostaviti ili se držati njegove rutine. Ako mu je tata obećao da će ga svaki dan nazvati u vrtić, onda to mora postati rutina sve dok se dijete ne opusti i ne proradi emocije straha. Isto tako, dijete treba imati rutinu spavanja, hranjenja, igre, higijene i svoje omiljene rituale poput čitanja priče, razgovora o danu koji je prošao i slično. Kad radite na umanjenju djetetove ansioznosti važno je da mu dajete više pažnje, vremena i više osjećaja sigurnosti unutar obiteljskog okruženja. Ako se nalazite pred nekom većom promjenom, važno je na vrijeme pripremiti dijete i razgovarati s njime o svemu što će se u budućnosti događati.

U rutinu možete ubaciti neke vrlo jednostavne tehnike opuštanja poput dubokog disanja, istezanja tijela, plesa, dugih šetnji, opuštajućih kupki, masažica pa i joge za djecu. Ako dijete ima puno briga i zabrinuto je oko puno stvari i situacija, pokušajte instalirati "kutiju briga" u koju dijete može ubacivati crteže onog što ga muči, pa jednom tjedno možete zajedno pogledati te crteže i razgovarati o strahovima.

I na kraju, u situacijama kad je dijete anksiozno i napeto, odrasli oko njega trebaju biti smireni, sigurni u sebe i puni povjerenja.

Kada potražiti stručnu pomoć?

Ako je anksioznost jaka, dugotrajna, ometajuća i uzrok mnogim drugim teškoćama u normalnom funkcioniranju i djetetovoj svakodnevici, svakako se obratite psihologu ili psihoterapeutu za pomoć.

Dobro je porazgovarati i s tetama u vrtiću i drugim odraslim osobama (bake, djedovi, članovi šire obitelji) koje sudjeluju u djetetovu odgoju i uputiti ih u situaciju te zamoliti da vam pomognu u ublažavanju problema.

Foto: Pixabay

14.04.2022.
Podrška roditeljstvu
Pročitaj više

Zašto djeca žele da im uvijek iznova čitate jednu te istu priču za laku noć?

Roditeljima je poznata situacija kad se prije spavanja uvijek traži čitanje jedne te iste priče. Ako su navikli na čitanje priče za laku noć, u jednoj fazi dijete će tražiti uvijek iznova jednu te istu slikovnicu. Tu slikovnicu već napamet znaju i mama, i tata, i mališan, i vrapci na grani, ali dijete nikako da je se zasiti. Ponekad se slikovnica toliko puta pročita da roditelji već znaju svaku riječ napamet, pa te riječi i rečenice već lagano gube i smisao. Slikovnicu mogu "čitati", a da više uopće ne gledaju u tekst. A kad priča dođe kraju, nerijetko čuju "A sad mi ju pročitaj još jednom".

Zašto djeca vole da im se jedna te ista priča pročita na stotine puta?

Zanimljivi članak na tu temu objavljen je na stranici Mentalfloss.com, pa navode da ono što je sigurno je - djeca to ne rade da bi roditelje dovela do ludila. Djeca jednostavno vole poznato i vole rutinu. Večera, kupanje, piđamica, odlazak u krevet, stisak uz mamu ili tatu i čitanje priče dio su rutine koja izuzetno odgovara djetetovom psiho-emocionalnom razvoju. Krevet je mjesto sigurnosti i udobnosti, odnosno daje idealne uvjete za pažnju i učenje. Tijekom dana, u vrtiću, školi i kod kuće, djeca su izložena stresorima, očekivanjima, neugodnim emocijama (poput tuge, straha ili ljutnje) i informacijama koji podižu razinu hormona kortizola. Taj hormon važan je za naš opstanak jer se luči kako bi se lakše snosili s novim i potencijalno opasnim situacijama te priprema tijelo i um na reakciju. No kada dođe večer i dijete je sigurno, smireno i ušuškano u svoj krevetić, razine tog hormona opadaju. U tu svrhu, priča za laku noć dodatni je alat kojim dijete samo sebe umiruje i priprema na odmor i san.

Ponavljanje je za djecu dobro

Ono što djeca ne znaju, ali možda instinktivno naslućuju, je da ponavljanje iste priče (informacija) ima niz dobrobiti za njihov intelektualni razvoj. Kada djeca nauče neku priču napamet, oni ujedno vježbaju logičke vještine, odnosno vježbaju predvidjeti događaje utemeljene na postojećem znanju. Ponavljanje također poboljšava i obogaćuje vokabular. Kad se dijete, nakon stotinu ponavljanja, više ne mora toliko usredotočiti na samu radnju i zaplet priče, tada počinje više pažnje posvećivati novim riječima. Počinje se interesirati što te riječi znače i lakše ih pamti. S vremenom djeca čak počinju primjećivati i slova i povezivati ih s riječima. Stoga budite strpljivi, čitajte (ili recitirajte napamet) priču onoliko vremena koliko dijete to zahtjeva, pa makar se radilo o tjednima. Naravno, uvijek možete nježno ponuditi i neku novu priču, ali ako dijete inzistira na jednoj te istoj, imajte na umu da mu ili joj baš ta priča iz nekog razloga odgovara na dubljim razinama. I ne očajavajte, doći će dan kad će tu priču zamijeniti neka druga koja će se čitati - tjednima. :-)
25.05.2019.
Podrška roditeljstvu
Pročitaj više

Kako djeca izražavaju strah od vrtića i zašto mijenjaju ponašanje?

Važno je da roditelji steknu razumijevanje zašto se dijete boji i prolazi tešku prilagodbu na vrtić. Mnogo je faktora koji utječu na to hoće li se dijete lakše ili teže adaptirati na novu situaciju, a jedan od njih je svakako osjećaj straha. U prvim godinama života dijete ne može verbalizirati svoje strahove. Dijete neće znati smisleno ispričati "Ne želim ići u vrtić zato što osjećam strah kada nisi pored mene, kada me ostaviš, kada sam okružen/a nepoznatim ljudima, a najviše me strah da nećeš doći po mene". Mala djeca svoje strahove izražavaju kroz ponašanje. Što je dijete mlađe, ono ima manji kapacitet za podnošenje straha, odnosno iskazivat će više ponašajnih problema. Nakon treće godine života, razvojem govora, dijete može bolje verbalizirati svoje strahove, tako da će možda već znati imenovati konkretne osobe, stvari i pojave kojih se plaši. U razdoblju privikavanja na jaslice ili vrtić pojedina djeca neće pokazivati nikakve reakcije na promjenu sredine i novu okolinu, a druga će svoju nelagodu izražavati vrlo burnim emocionalnim reakcijama te problematičnim ponašanjem.

Problematična ponašanja kao reakcija na strah od vrtića

U vrtiću

Roditelje najviše zbunjuje kada dijete koje je inače kod kuće i među "svojima" otvoreno, pričljivo i veselo, odjednom u vrtiću potpuno promijeni ponašanje u smislu pružanja različitih oblika otpora. Najčešće je to nekomuniciranje s tetama u vrtiću. Dijete šuti, ne odgovara na pitanja niti poticaje, ne želi se na poziv pridružiti aktivnostima ili igri, odnosno odabire samoizolaciju i nezaineteresiranost za aktivnosti u vrtiću. Neka djeca odbijaju sve – razgovarati, igrati se, spavati, jesti i potpuno se zatvaraju u sebe i izoliraju. Ponekad je to zbog temperamenta i potrebe za prostorom i vremenom u kojem će dijete prvo promatrati što se događa, pa se tek postepeno uključiti. Ponekad je to zbog osjećaja srama, nelagode, nemogućnosti djeteta da se opusti i zbog tugovanja za roditeljima. U ekstremnijim slučajevima strah se manifestira kroz ljutnju, pa se neka djeca ponašaju agresivno prema drugoj djeci (udaraju, grizu, pljuju, čupaju za kosu), prema samima sebi (cuclaju prstiće, grebu se, grizu noktiće, udaraju sebe po glavici) ili pak uništavaju stvari (bacaju igračke, trgaju slikovnice i sl.).

Kod kuće

S obzirom na to da nisu s djetetom u vrtiću i ne mogu vidjeti kako se ono ponaša ili osjeća tamo, roditelji će težu prilagodbu na vrtić kod svog djeteta prepoznati ako dijete iskazuje: - probleme sa spavanjem, uspavljivanjem, pojavu noćnih mora - probleme s hranjenjem, kada dijete odbija jesti, odbija određene namirnice, postaje nemirno i neposlušno za stolom, baca hranu na pod - agresivna ponašanja prema drugima (braći, roditeljima, kućnim ljubimcima) ili prema samome sebi - psihosomatske tegobe (boli ga/ju trbuščić, glava, povraća, pada imunitet...) - plačljivost, cendranje, preosjetljivost - regresivna ponašanja (ponovno mokrenje u gaćice i krevet, dijete govori kao da je mala beba, boji se spavati samo u krevetiću, traži da ga se odijeva, hrani kao bebu i sl.)

Izvan kuće i vrtića

Kada krenu u vrtić i prolaze kroz prilagodbu, djeca često iste strahove i ponašanja iskazuju i u drugim prilikama kad trebaju ostati sama, primjerice, u sportskoj školici, na dječjem rođendanu, kod bake i djeda. To roditelje često zbunjuje jer su do tada djeca bez problema i rado samostalno istraživala takva nova iskustva, a onda ih odjednom odbijaju. Zbog straha od odvajanja i napuštanja, u fazi prilagodbe na vrtić djeca se više drže roditelja i ne ispuštaju ih iz vida jer osjećaju generalnu nesigurnost ma gdje se nalazili. Foto: Pixabay
26.09.2018.
Podrška roditeljstvu,
Pročitaj više

Polazak u jaslice ili vrtić: Zašto se neka djeca boje i prolaze kroz tešku prilagodbu?

Sjetite se razdoblja kad ste kretali na svoj prvi posao ili kad ste napuštali poznatu radnu okolinu i odlazili na neko novo radno mjesto. Sigurno ste bili nervozni i napeti razmišljajući kako će to sve ispasti. Postavljali ste si na desetke pitanja i niste znali što možete očekivati od posla, klijenata, šefova, zadataka, niti ste znali što se očekuje od vas. Tako se osjećaju djeca kada kreću u vrtić, samo su njihove neugodne emocije još nekoliko puta intenzivnije, a uz to nemaju iskustva i racionalnosti da si sami objasne i pomognu u prilagodbi na novu situaciju. Treba im naša pomoć da prevladaju taj prvi veliki izazov. Polazak u jaslice nakon prve godine života ili u vrtić u ranoj dobi za dijete je upravo to - prva velika životna promjena i izazov. Iz sigurnosti i zaštićenosti obiteljskog doma, maminih zagrljaja i konstantne pažnje i njege, ono odlazi u okolinu i među djecu i odrasle koje ne poznaje. Dijete treba pomoć i emocionalnu podršku roditelja da se lakše prilagodi odvajanju od majke i drugih članova obitelji. Polazak u vrtić podudara se s pojavom takozvanih razvojnih strahova. Od 6. mjeseca pa do otprilike 3. godine života (iako može trajati i duže), djeca imaju razvojni strah od nepoznatih ljudi i tzv. separacijsku anksioznost ili strah od odvajanja od majke ili neke druge bliske osobe. Ti strahovi zapravo su osjećaji gubitka sigurnost i zaštite. Emocionalna potreba iza tih strahova je potreba da se vrati osjećaj sigurnosti.

O čemu ovisi hoće li se dijete prilagoditi na jaslice ili vrtić?

Kako će se dijete prilagoditi vrtiću, najviše ovisi o njegovom temperamentu. Temperament je važan kod prilagodbe zato što predstavlja naslijeđeni obrazac karakteristika koje utječu na sveukupno ponašanje djeteta. Djeca koja su po temperamentu ekstrovertirana, druželjubiva, prilagodljiva, znatiželjnija i izravna, obično se brže prilagode promjenama. S druge strane, djeca koja su introvertirana, povučena, osjetljivija, više vole interakciju jedan na jedan, njima obično treba malo više vremena da se prilagode na novu situaciju. Jako je važno da roditelj prepozna i uvaži djetetov urođeni temperament i da u skladu s time postavlja očekivanja pred dijete. To je posebno ako je roditeljev temperament drugačiji od djetetova. Naime, kad je u pitanju polazak u vrtić, ponekad se dogodi da ekstrovertirani roditelj ne razumije zašto njegovo introvertirano dijete odbija odlazak u vrtić. "Pa zar ti tamo nije lijepo? Zar se ne voliš igrati s drugom djecom? Zar ti nije divno to što u vrtiću imaš toliko puno igračaka?", zapitkivat će dijete. No kod djeteta nije pitanje sviđa li se njemu vrtić i njegovi sadržaji ili mu se ne sviđaju (jer mu se gotovo sigurno sviđaju), već je kod djeteta prevladavajuće ono kako se osjeća u vezi odvajanja od poznate okoline i osoba (njegovi unutarnji osjećaji). Nadalje, sposobnost prilagodbe ovisi i o djetetovoj dobi te iskustvima koje je imalo do tada: je li se do tada odvajalo od roditelja, je li imalo kontakt s većim brojem djece, je li bilo bolesno ili imalo druga stresna iskustava u životu? Dijete će sliku o vrtiću stvarati i na temelju roditeljevih osjećaja. Ako roditelji osjećaju nelagodu, napetost i strah u vezi polaska u vrtić, dijete će to upiti, osjetiti i zaključiti da vrtić možda nije tako dobro mjesto za njega ili nju.
26.09.2018.
Podrška roditeljstvu,
Pročitaj više
Filtriranje
Prikaži košaricu Blagajna Nastavi kupovati
preloader