Podrška roditeljstvu

Podrška roditeljstvu

Što su osnovne ili bazične emocije?

Široko prihvaćena definicija osnovnih emocija i njihovih ekspresija sugerira da svi ljudi na svijetu, bez obzira na kulturu i okruženje u kojem odrastaju, od najranije dobi pokazuju - ljutnju, strah, tugu i sreću. Bebe stare svega šest mjeseci već će se smijati kad su sretne, plakati kad su tužne, smrznuti se kad su uplašene, mrštiti se kad su ljute ili frustrirane.

Osnovne emocije univerzalno su prepoznatljive kod svih ljudi, bez obzira na dob ili sredina iz kojih dolaze. Na licu bilo koje osobe na svijetu vrlo lako ćemo primijetiti tugu ili ljutnju, čitajući izraze na njezinu licu. Osnovne emocije nastaju automatski, ne možemo na njih utjecati voljom ili ih dekonstruirati. One su urođene, automatske, nesvjesne, ne možemo ih kontrolirati, brze i potiču ponašanja koja osiguravaju preživljavanje.

Dr. Paul Ekman koji je prvi skovao termin "osnovne emocije" te je jedan od najvećih svjetskih stručnjaka za mikroekspresije lica vezane za emocije, odredio je još dvije emocije kao osnovne - iznenađenje i gađenje. Kasnije je Robert Plutchik govorio o osam osnovnih emocija i grupirao ih je u parove suprotnosti: sreća-tuga, ljutnja-strah, povjerenje-nepovjerenje, iznenađenje-predviđanje.

Osnovne emocije opisuju se kroz splet osjećaja, pa je tako tuga emocionalno stanje koje karakteriziraju osjećaji razočaranja, žalosti i bespomoćnosti. Sreća je ugodno emocionalno stanje koje izaziva osjećaje radosti i zadovoljstva. Ljutnja je iskonska emocija važna za preživljavanje te trigerira obrambene mehanizme, a ljutnja vodi do neprijateljskih osjećaja te frustracije.

Za razliku od osnovnih emocija, kompleksne emocije razlikuju se u svojoj pojavnosti od kulture do kulture i od čovjeka do čovjeka. Neke od komplesnih emocija su duboko žalovanje, ljubomora, mržnja i krivnja.

Sve emocije, osnovne i kompleksne, igraju ogromnu ulogu u tome kako ćemo živjeti ili živimo svoj život, utječu na naše fitičko zdravlje i na naše interpersonalne odnose. One utječu na to kako vidimo svijet i kako doživljavamo druge ljude i njihove namjere i ponašanja.

Moderna psihologija puno pažnje posvećuje emocijama kod djece jer se mala djeca najviše i izražavaju kroz emocije. S obzirom na to da kognitivno zbog razvojne dobi nisu u mogućnosti verbalizirati što im se događa, ona će svoja fizička i psiho-emocionalna stanja iskazivati najčešće kroz osnovne i kompleksne emocije. Potom će te izražene ili neizražene emocije povratno utjecati na njihovo tijelo ili psihu.

Ljutito dijete: Kako se nositi s agresivnim ponašanjem?

Ljutnja je emocija koja traži da bude izražena prema van. U tijelu se nakupi frustracija i ona mora biti "izbačena" - verbalno, fizički i/ili emocionalno. Mala djeca često osjećaju frustraciju i ljutnju iz raznih razloga, no najčešće zbog odgoja koji podrazumijeva postavljanje puno granica, puno uputa i obuzdavanje spontanosti i volje djeteta, uglavnom da ga se zaštiti i nauči funkcionirati u društvu. No djeca nemaju zrelost i potpuno razvijenu unutarnju kontrolu emocija, ona ne znaju verbalizirati i reći što ih ljuti ili frustrira, pa najčešće to iskazuju ponašanjem.

U blažim slučajevima dijete će plakati i protestirati, zanovijetati, pregovarati, baciti će se na pod ili skakati na mjestu uz stisnute šake i ekspresiju ljutnje na licu, no problem nastaje kada je emocija ljutnje popraćena agresivnim ponašanjem prema sebi ili drugima. Autoagresivna ponašanja su, primjerice, udaranje i ozljeđivanje sebe, čupanje kose ili grižnja noktiju, grebanje sebe. Agresivno ponašanje prema drugima podrazumijeva udaranje, guranje, čupanje, griženje, pljuvanje i slične ozljede drugih. U agresivna ponašanja ubraja se i bacanje i trganje stvari i uništavanje imovine.

Normalno je da se djeca ne mogu suvereno i organizirano nositi s neugodnim emocijama, da gube kontrolu i usmjeravaju svoju uznemirenost na roditelja. Takvi trenuci vrlo su stresni za dijete, ali i za roditelja.

Što možemo učiniti da se djetetu prizna njegova emocija koja je normalna, prirodna i očekivana, ali da ga se odvrati od nepoželjnih ponašanja koja slijede emociju ljutnje?

Prije svega treba shvatiti da je djetetovo ponašanje jedini način na koji ono može tako intenzivnu emociju komunicirati. Svojim ponašanjem dijete zapravo "govori" što ga je naljutilo i kako se osjeća. Dijete koje je toliko preplavljeno emocijom da ne može kontrolirati svoje tantrume i ispade, zapravo je dijete u stresu. Ono jednostavno ne može izraziti svoje misli i osjećaje na zreliji način zbog svoje razvojne dobi. Djetetu fale riječi, nedostaje mu jezik, kontrola impulsa i vještine rješavanja problema na organiziran i smiren način.

Kada odrasli usvoje to razumijevanje, lakše uspostave kontrolu nad svojim ponašanjem. Naime, djetetova ljutnja često izaziva ljutnju i gubitak kontrole u roditelju. Neki roditelji čak osjećaju da ih dijete neželjenim ponašanjima manipulira. No važno je također spoznati da način na koji reagiraju roditelji ima najveći utjecaj na to hoće li dijete nastaviti reagirati na frustraciju na jednak način u budućnosti.

Stoga, za dugoročnu dobrobit djeteta jako je važno da roditelji ostanu smireni. Suočeni s bijesnim djetetom, roditelji u sebi trebaju pronaći snage da na ljutnju ne odgovore ljutnjom jer će rezultat biti još više otpora i još više agresivnosti. Netko u toj situaciji mora ostati odrasla, smirena i zrela osoba, odnosno važno je da roditelji i u toj situaciji, ma koliko bilo teško, budu model ponašanja i da čak i u tim stresnim situacijama pokušaju naučiti dijete iz svog primjera kako se nositi sa frustracijom.

Smirenost roditelja ipak ne znači i popuštanje. Posebno ako je frustracija vezana za nešto što dijete želi dobiti. Poanta nije da smireni roditelj popusti i pristane na zahtjev djeteta kako bi se situacija što prije smirila. Poanta je da smireni roditelj izdrži navalu energije, tantrum i snažnu emociju kod djeteta i zadrži stabilnost dok se dijete ne umiri i ne "ispuca". Jer do djeteta se neće moći doprijeti dok je u tom stanju intenzivne reakcije i pobuđenosti. Ljutnja je iskonska emocija važna za preživljavanje te trigerira obrambene mehanizme (bježi, brani se, napadaj). Ukoliko dijete fizički ozljeđuje sebe, nekog drugog ili uništava imovinu u stanju ljutnje, smireni ga roditelj treba nježno obgrliti i spriječiti također fizički, ali bez davanja uputa i pokušaja da u tim minutama dijete nečemu poduči.

Kad se djete smiri, a smirit će se i bit će mu žao, postepeno pohvaljujte njegov napredak kada ga uočite. Svaki put kada će s manje agresivnosti izbacivati svoju ljutnju i frustraciju, pohvalom potičite razvoj samokontrole. Isto tako, svaki put kada dijete pokuša riječima opisati svoje osjećaje, kada pokuša "pregovaranjem" pronaći kompromis, odvojite vremena i saslušajte dijete. Uvažavajte i potičite komunikaciju na smireni način.

U situacijama u kojima dijete nije uzrujano nudite mu prilike da vježba vještine rješavanja problema. Potičite dijete da komunicira ono što osjeća, pitajte ga kako se osjeća, koje probleme ima i neka samo pokuša pronaći rješenje prije nego problem eskalira u frustraciju. Naime, roditelj već zna i može predvidjeti koje situacije dovode do ljutitih ispada. Trigeri su obično situacije u kojima se od djeteta traži da nešto prestane raditi ili da nešto napravi (na primjer, da se prestane igrati i spremi za kupanje, da ide spavati, da pojede obrok i sl.). Dobar način da se izbjegne tantrum je najava onoga što će se zahtijevati ("Za 10 minuta gasimo TV i idemo na kupanje", "Još 5 minuta se igraj, a onda krećemo kod bake" i sl.) te davanje izbora ("Sada idemo kod bake. Želiš li obuti crvene cipele ili ove roze tenisice?").

Kada potražiti stručnu pomoć?

Ukoliko su ispadi agresivnosti česti, svakodnevni, sve intenzivniji i nisu više očekivani za dob djeteta, ako vas djetetova ponašanja plaše i remete funkcioniranje svih članova obitelji ili okruženje u kojem dijete boravi (vrtićku grupu), svakako potražite pomoć stručnjaka - dječjeg psihologa ili psihoterapeuta. Postoje dobre i provjerene terapije koje mogu pomoći vama i vašem djetetu da prebrodite agresivna ponašanja, ublažite stres i poboljšate vaš odnos. Možete naučiti tehnike za učinkovitije upravljanje djetetovim ponašanjem, a dijete može naučiti obuzdati ometajuće ponašanje i uživati ​​u puno pozitivnijem odnosu s vama.

Eksplozivnoj djeci potrebni su smireni, sigurni roditelji

Roditeljima može biti teško i izazovno naučiti kako se nositi s agresivnim djetetom, ali za mnogu djecu to može napraviti veliku razliku. Roditelji koji su samouvjereni, smireni i dosljedni mogu biti vrlo uspješni u pomaganju djeci da razviju vještine koje su im potrebne za reguliranje vlastitog ponašanja.

To može zahtijevati više strpljenja i volje da isprobate različite tehnike nego što biste to trebali s djetetom tipičnog razvoja, ali kada je rezultat vašeg truda zapravo bolji odnos s djetetom i sretniji dom, itekako je vrijedno truda.

Foto: Pixabay

Važnost procesa individuacije i separacije do treće godine

Margaret Mahler (1897.-1985.), američka psihijatrica, opisala je stadije razvoja do 3. godine života koji su važni za separaciju i individuaciju djeteta te imaju dugoročni utjecaj na psiho-emocionalno zdravlje osobe.
Njezin rad smatra se jednim od najvažnijih doprinosa takozvanoj "ego-psihologiji" (psihologijskoj školi mišljenja koja je izrasla iz Freudovog modela id-ego-superego). Njezin cilj nije bio ponuditi novu teoriju, već proširiti postojeće koncepte.

Mahler se primarno fokusirala na interakcije mame i bebe u prve tri godine djetetova života. Ako su razvojni stadiji uspješno kompletirani u tih prvih nekoliko godina, rezultat će biti separacija i individuacija djeteta. Separacija je unutarnji proces mentalnog odvajanja od majke. Naime, novorođenče je u prvim mjesecima jedno s majkom, potpuno ovisno o majci, bez majke ne može preživjeti i nema mogućnost doživjeti sebe i majku kao dva zasebna bića. Individuacija je razvoj koncepta o sebi samome kao individui. Iako su ova dva procesa isprepletena, može se dogoditi da se jedan proces razvije jače od drugoga, a sve ovisi o majčinom stavu i ponašanju prema djetetu.

Stadiji razvoja

  1. Normalni autistični stadij (0-1 mjeseca života)
    Na samom početku života, novorođenče je primarno fokusirano na sebe, nezainteresirano za vanjske stimulanse. Majka se doživljava kao sastavni (intrinzični) dio, odnosno kao biće koje nije odvojeno. Primarni cilj ovog stadija je postizanje stanja ravnoteže. To se postiže zadovoljenjem svih dojenčetovih potreba, iako dojenče ne shvaća da zadovoljstvo koje osjeća (sitost, mir, dodir, toplina…) dolaze iz vanjskog izvora (mame).
  2. Normalni simbolički stadij (1-5 mjeseci)
    Novorođenče vrlo nejasno spoznaje majčino postojanje ali još uvijek ne kao jedinstveni entitet, već kao izvor zadovoljenja potreba. Zadovoljenje novorođenčetovih psiholoških potreba postaje isprepleteno s psihološkim željama i prohtjevima, a to postaje baza za formiranje svih budućih odnosa. Ključ za budući napredak kroz naredne faze je majčina sposobnost, predanost, dostupnost i voljnost da uspješno zadovoljava bebine potrebe (dodir, rutina, utjeha, hranjenje, zaštita, higijena i sl.).
  3. Stadij separacije i individuacije (5-24 mjeseca)
    U ovom stadiju događa se vrlo značajna tranzicija kroz dvije preklapajuće oblasti. U procesu separacije beba razvija razumijevanje vlastitih granica, a majka se iz mjeseca u mjesec sve jasnije doživljava kao individualno biće. Istovremeno, individuacija označava razvoj osjećaja samoga sebe. Ovaj stadij obilježavaju četiri podstadija:
    (1) Diferencijacija (5-9 mjeseci)
    Bebin fokus počinje se premještati s unutarnjeg na vanjsko iako je majka i dalje primarna referentna točka. Interni proces ispunjen je izazovima u motoričkom razvoju koji će kasnije omogućiti fizičko udaljavanje od i separaciju. Beba postaje pojačano zainteresirana za majku (proučavat će mamino lice, kosu, odjeću, mirisati mamu i sl.) umjesto da s njome bude u simbiozi kao što je to bilo u prvim mjesecima.
    (2) Vježbanje (9-14 mjeseci)
    Kapacitet za separaciju dalje se razvija s pojačanjem autonomnih funkcija, posebice hodanja. Iako beba sada ima mogućnost slobodno istraživati, i dalje će u blizini željeti imati majku i neće se predaleko od nje udaljavati. Djetetovo iskustvo vanjskog svijeta sada je pod snažnim utjecajem majčinih reakcija i njezine dostupnosti da utješi i umiri dijete kada ono doživi nešto zastrašujuće ili bolno.
    (3) Pomirenje (12-24 mjeseci)
    U ovoj fazi djetetova želja da ostvari neovisnost ometana je snažnim strahom od napuštanja. Zbog toga dijete traži blizinu roditelja dok istražuje. Ova faza je ključna za razvoj stabilnog osjećaja sebe. Ova podfaza uključuje tri razvojna koraka:
    Početak - Dijete se stalno vraća roditelju s kojim želi podijeliti iskustva i uzbuđenje. U djetetu se primjećuje sveobuhvatni osjećaj svemoći i potentnosti.
    Kriza - Dijete prepoznaje vlastita ograničenja koja su suprotna njegovim željama da bude moćan i samodostatan. Dijete je u razdoru biranja između fizičke i emocionalne blizine roditelju i želje za neovisnošću. U ovoj podfazi javljaju se tantrumi i osjećaj bespomoćnosti, a time i potreba da majka bude pojačano emocionalno dostupna.
    Rješenje - Dijete postiže zdravu ravnotežu između dva ekstrema zahvaljujući razvoju govora i superega. Ukoliko podvojenost nije razriješena na dobar način, dijete će to pokazivati ekstremnim držanjem za roditelja ili izbjegavanjem.
    (4) Konstantnost objekta (24+ mjeseci)
    Uspješni završetak ovog stadija obilježava razvoj internaliziranog mentalnog modela majke koji podsvjesno prati i podržava dijete čak i kad je fizički odvojeno od majke. Dodatno, osjećaj individualnosti počinje se snažnije razvijati. Stupanj supostojanja internaliziranog modela ukazuje formaciju zdravog koncepta "sebstva" i samopouzdanja.

Objašnjenje razvojnih faza može vam pomoći uskladiti vlastita očekivanja s prirodnim razvojem vašeg mališana. Također vam može poslužiti kao smjerokaz ukoliko primijetite neka odstupanja i probleme vezano za separaciju i individuaciju. Tada je vrlo važno potražiti savjet psihologa jer oblikovanje u ovoj fazi može pozitivno ili negativno utjecati na čitav život vašeg djeteta i njegovu dugoročnu sreću i zdravlje.

Foto: Pixabay

Djeca otkrivaju čega se boje

Strah je osnovna ljudska emocija, što znači da se javlja od najranije dobi, da je urođena te da se javlja kod sve djece bez obzira na kulturu u kojoj se rađaju. Roditelji obično prvi puta primijete strah kod svoje bebe oko 6. mjeseca starosti. Ekspresije lica pokazuju da se beba uplašila, a na roditelju je da odmah reagira i pruži bebi osjećaj sigurnosti i zaštićenosti.

Psiholozi i znanstvenici danas govore o takozvanim razvojnim strahovima, odnosno uče nas da djeca u određenoj razvojnoj dobi imaju određene strahove. Tako će se bebe najviše bojati nepoznatih lica, glasnih zvukova, naglih pokreta i bit će ih strah ukoliko u svojem vidnom polju dugo ne vide mamu ili tatu ili neku drugu osobu koja o njima brine.

Nakon 1. rođendana djeca se i dalje boje nepoznatih ljudi, oko 2. godine strahovi postaju konkretniji i tipični za većinu djece. No donja lista nije potpuna jer djeca u dobi od 2 do 4 godine ne znaju verbalizirati točno čega se sve plaše. Kod svakog djeteta lista je drugačija pa osim nekih tipičnih razvojnih strahova, a ovisno o okolini i okolnostima u kojima žive, mogu razviti i neke netipične strahove.

Čega se boje djeca starosti od 2 do 4 godine?

Strah da će ih boljeti kada će kakati.
Strah da će pasti u wc školjku.
Strah od glasne vode u vodokotliću.
Strah da će iz wc školjke izaći paukovi i bube.
Strah da će umočiti prste u kakicu ili nešto ljigavo što im se gadi.
Strah od mraka.
Strah od ormara.
Strah da spavaju sami u vlastitoj sobi.
Strah od munje i grmljavine.
Strah od sjena.
Strah od glasnih zvukova (usisavača, vatrometa, petardi i sl.).
Strah od iznenadnog glasnog zvuka (sirena, petarda).
Strah od odvajanja od roditelja.
Strah od tobogana, trampolina i ljestvi.
Strah od maskota, odnosno kostimiranih ljudi i ljudi s maskama.
Strah od pasa, buba, ptica i drugih životinja.
Strah od stranaca i ljudi koje ne poznaju.
Strah od TV emisija.
Strah od "strašnih" likova u dječjim emisijama.
Strah od pokretnih stepenica.
Strah da će se izgubiti.
Strah od vode, kade i/ili bazena.

Čega se boje djeca starosti od 5 do 7 godina?

Strah da će se voda iz kotlića izlijati van iz školjke.
Strah da će bube izaći iz wc školjke.
Strah da će ih boljeti kada će kakati.
Strah od mraka.
Strah od čudovišta i drugih bića koja žive ispod kreveta.
Strah od zombija, čudovišta i dinosaursa.
Strah od duhova i nadnaravnih bića.
Strah od ormara i drugih mračnih mjesta u kući.
Strah od TV emisija i filmova koji su "strašni".
Strah od vremenskih nepogoda (jaka kiša i poplava, grmljavina, munje, potresi, požari, tornada i sl.).
Strah od odvajanja od roditelja.
Strah od odgojiteljica i/ili učiteljica koje su glasne ili pokazuju razočaranje u djetetovo ponašanje i postupke.
Strah od natjecanja ili ispita.
Strah da se ne sviđaju vršnjacima i da ih vršnjaci ne vole.
Strah od doktora, zubara, injekcija i ostalih medicinskih postupaka.
Strah od lifta i pokretnih stepenica.
Strah od duboke vode i bazena.
Strah od iznenadnih glasnih zvukova.
Strah od insekata i buba.
Strah od određenih životinja.

Za roditelje je važno znati dvije stvari. Prva je da djetetov strah treba uzeti za ozbiljno bez obzira koliko se nama odraslima činio banalan, pa čak i smiješan. Tako mala djeca još uvijek žive s jednom nožicom u svijetu mašte i njima je sve moguće, njima je sve veliko i u sve vjeruju. Druga važna stvar je da strah zahtijeva povratak u sigurnost i tu emocionalnu podršku dobro je dati svaki put kada dijete pokazuje neki strah. Na taj način roditelji uče dijete kako regulirati neugodnu emociju, a iz iskustva i s razvojem dijete će samo "prerasti" neke strahove. Ukoliko dijete i nakon 7. godine ili kroz vrlo dugi period iskazuje neke strahove i to mu remeti mnoge aspekte života (socijalizaciju, učenje, prilagodbu i slično), važno je potražiti pomoć stručnjaka, dječjeg psihologa ili psihoterapeuta.

Anksiozno dijete: Kako prepoznati anksioznost i pomoći svojem mališanu?

Baš kao i odrasli, djeca i mladi osjećaju zabrinutost, napetost i strah koji jednom riječju zovemo anksioznost. U nekim društvima još uvijek postoji zastarjelo i znanstveno netočno uvjerenje da "djeca nemaju što biti anksiozna jer imaju sve". Djeca se percipiraju kao bezbrižna, sretna i nesvjesna teških i kompleksnih emocija, ali to nipošto nije tako.

Djeca osjećaju anksioznost oko raznih stvari, ljudi i situacija u različitoj razvojnoj dobi. Mnoge od tih zabirnutosti su normalne i prolazne i sastavni dio odrastanja, no ako anksioznost počne remetiti djetetovu dobrobit, tada je nužno djetetu pružiti pomoć. Naime, ako dijete dugi period živi u anksioznom stanju, posljedice za mentalno zdravlje mogu biti cjeloživotne.

Najizraženiji strah u dobi od 1 do 3 godine svakako je separacijska anksioznost. U tom razdoblju djeca obično kreću u jaslice i vrtić i mogu razviti vrlo jaki strah od odvajanja od roditelja. Djeca svoj strah manifestiraju odbijanjem odlaska u vrtić, povlačenjem, plačem, psihosomatskim tegobama (nesanica, noćne more, trbuhobolja, glavobolja). Separacijska anksioznost sasvim je normalan razvojni strah, ali ako se ne smiri ni nakon 3 do 6 mjeseci i ako se dijete ne adaptira, potrebno je potražiti pomoć stručnjaka.

Također je uobičajeno da djeca od 4 do 7 godina starosti razviju neke specifične strahove i fobije, primjerice od životinja, insekata, stranaca, grmljavine, visine, vode, krvi i mraka. Ti strahovi se obično sami od sebe povuku kako dijete raste i sazrijeva.

Kada anksioznost postaje problem za dijete?

Kada je dijete toliko napeto da mu to remeti normalno funkcioniranje, tada je vrijeme da se nešto poduzme. Na primjer, sva djeca bit će nervozna i napeta prije nekog natjecanja ili odlaska na neko novo nepoznato mjesto, ali ako je dijete toliko anksiozno da ne može napustiti dom jer "nije dobro", "nešto ga boli" i ako je otpor popraćen plakanjem i iritabilnošću i ako se takve situacije ponavljaju, dijete je sasvim sigurno anksiozno i propušta iskustva koja su važna za njegov razvoj.

Jaka anksioznost negativno djeluje na djetetovo mentalno i emocionalno zdravlje, na njegovo samopouzdanje i osjećaj vrijednosti. Anksiozna djeca postanu tiha, povučena, opterećena smišljanjem načina kako da izbjegnu situacije koje ih čine napetima.

Koji su znakovi anksioznosti kod djeteta?

Kada dijete pati od anksiozonosti ono ne razumije i ne zna što mu se događa i odakle taj neugodni osjećaj i tjeskoba u njima. Isto tako, dijete ne može verbalizirati kako se osjeća jer ono nema rječnik kojim bi komuniciralo neugodna emocionalna stanja.

Ipak, roditelji anksioznost mogu primijetiti po sljedećim znakovima:

  • Dijete je iritabilno, plačljivo i stalno traži blizinu roditelja.
  • Poteškoće sa spavanjem.
  • Česta buđenja noću i/ili noćne more.
  • Nakon što je već uspostavilo kontrolu, dijete počinje ponovno mokriti u krevet.
  • Griženje noktiju.


Malo starija djeca uz sve navedeno pokazivat će sljedeće znakove:

  • Manjak samopouzdanja vidljiv u odbijanju djeteta da isprobava nova iskustva ili ima poteškoće u svladavanju jednostavnih, svakodnevnih izazova.
  • Teškoće u fokusu i koncentraciji.
  • Problemi sa spavanjem, gubitak apetita ili prejedanje.
  • Česti ispadi ljutnje i gnjeva.
  • Puno negativnih misli ili konstatni strah da će se nešto loše dogoditi.
  • Izbjegavanje aktivnosti poput druženja s prijateljima, igranja ili boravka na javnim mjestima (igralištu, igraonici, sportkoj dvorani).


Zašto djeca postaju anksiozna?

Ovisno o temperamentu, neka djeca su po prirodi zabrinutija, osjetljivija i teško se nose s promjenama. Isto tako, neka djeca razvijaju anksioznost nakon što su doživjeli neku traumu poput prometne nesreće, smrti roditelja ili prirodne nepogode. Djeca koja odrastaju u obiteljima gdje su svađe, konflikti i agresivnost svakodnevica, pokazuju vrlo visoka stanja anksioznosti.

Kako pomoći anksioznom djetetu?

nakon što su prepoznali da se njihovo dijete bori sa strahovima koji su postali toliko jaki da je dijete konstantno napeto i anksiozno, važno je pokazati djetetu da ga razumiju i da vide njegove emocije. Da bi se s djetetom moglo razgovarati potrebna je smirena atmosfera puna povjerenja u kojoj će se dijete osjećati sugurno podijeliti što ga brine i muči.

Neka djeca ne znaju što osjećaju, pa će roditelj iz situacije koju je dijete ispričalo trebati djetetu objasniti što je ta neugoda koju dijete osjeća. Na primjer, roditelj može reći "Brine te da će se tati nešto loše dogoditi jer je tata policajac a na televiziji si čuo da su neki drugi policajci stradali. Osjećaš strah za njega i zbog toga se ne želiš od njega odvojiti i plačeš kad tata ide na posao a ti trebaš ići u vrtić". Djeci je potrebno putem narativa objasniti koji su to osjećaji koje osjeća, imenovati i reflektirati mu njegove vlastite osjećaje. Na taj način dijete dobiva dojam da ga roditelj razumije i da su ti osjećaji koje ima prihvaćeni, odnosno da je u redu osjećati se tako kako se dijete osjeća.

Osim razgovora o emocijama, važno je pronaći i neko rješenje za umanjenje djetetove anksioznosti. To rješenje treba biti realno i djetetu se ne smije obećavati nešto što nije moguće. Ako pitate dijete iz primjera kako bi ono rješilo situaciju, dijete bi moglo reći "Želim da tata više nije policajac", ali to rješenje nije ostvarivo. Umjesto toga djetetu se može predložiti "Idemo se dogovoriti s tatom da te s posla nazove na mobitel od tvoje tete u vrtiću svaki dan, pa ćeš tako znati da je tata dobro.". Isto tako, tata može ispričati djetetu kako točno izgleda njegov dan na poslu, iskreno ali uz naglasak na to da tata i njegovi kolege paze da se ništa loše ne dogodi.

Situacija se može iskoristiti i kako bi se dijete naučilo da u sebi prepozna znakove anksioznosti. Ako se strah ponovi, dijetetu dajte mogućnost da ponovno razgovarate o istoj temi. Svrha je da dijete nauči imenovati i komunicirati emocionalne neugode, a roditelji mu potom mogu pomoći u regulaciji tih neugodnih osjećaja.

Kod anksioznog djeteta jako je važno uspostaviti ili se držati njegove rutine. Ako mu je tata obećao da će ga svaki dan nazvati u vrtić, onda to mora postati rutina sve dok se dijete ne opusti i ne proradi emocije straha. Isto tako, dijete treba imati rutinu spavanja, hranjenja, igre, higijene i svoje omiljene rituale poput čitanja priče, razgovora o danu koji je prošao i slično. Kad radite na umanjenju djetetove ansioznosti važno je da mu dajete više pažnje, vremena i više osjećaja sigurnosti unutar obiteljskog okruženja. Ako se nalazite pred nekom većom promjenom, važno je na vrijeme pripremiti dijete i razgovarati s njime o svemu što će se u budućnosti događati.

U rutinu možete ubaciti neke vrlo jednostavne tehnike opuštanja poput dubokog disanja, istezanja tijela, plesa, dugih šetnji, opuštajućih kupki, masažica pa i joge za djecu. Ako dijete ima puno briga i zabrinuto je oko puno stvari i situacija, pokušajte instalirati "kutiju briga" u koju dijete može ubacivati crteže onog što ga muči, pa jednom tjedno možete zajedno pogledati te crteže i razgovarati o strahovima.

I na kraju, u situacijama kad je dijete anksiozno i napeto, odrasli oko njega trebaju biti smireni, sigurni u sebe i puni povjerenja.

Kada potražiti stručnu pomoć?

Ako je anksioznost jaka, dugotrajna, ometajuća i uzrok mnogim drugim teškoćama u normalnom funkcioniranju i djetetovoj svakodnevici, svakako se obratite psihologu ili psihoterapeutu za pomoć.

Dobro je porazgovarati i s tetama u vrtiću i drugim odraslim osobama (bake, djedovi, članovi šire obitelji) koje sudjeluju u djetetovu odgoju i uputiti ih u situaciju te zamoliti da vam pomognu u ublažavanju problema.

Foto: Pixabay

Zašto djeca žele da im uvijek iznova čitate jednu te istu priču za laku noć?

Roditeljima je poznata situacija kad se prije spavanja uvijek traži čitanje jedne te iste priče. Ako su navikli na čitanje priče za laku noć, u jednoj fazi dijete će tražiti uvijek iznova jednu te istu slikovnicu. Tu slikovnicu već napamet znaju i mama, i tata, i mališan, i vrapci na grani, ali dijete nikako da je se zasiti. Ponekad se slikovnica toliko puta pročita da roditelji već znaju svaku riječ napamet, pa te riječi i rečenice već lagano gube i smisao. Slikovnicu mogu "čitati", a da više uopće ne gledaju u tekst. A kad priča dođe kraju, nerijetko čuju "A sad mi ju pročitaj još jednom".

Zašto djeca vole da im se jedna te ista priča pročita na stotine puta?

Zanimljivi članak na tu temu objavljen je na stranici Mentalfloss.com, pa navode da ono što je sigurno je - djeca to ne rade da bi roditelje dovela do ludila. Djeca jednostavno vole poznato i vole rutinu. Večera, kupanje, piđamica, odlazak u krevet, stisak uz mamu ili tatu i čitanje priče dio su rutine koja izuzetno odgovara djetetovom psiho-emocionalnom razvoju. Krevet je mjesto sigurnosti i udobnosti, odnosno daje idealne uvjete za pažnju i učenje. Tijekom dana, u vrtiću, školi i kod kuće, djeca su izložena stresorima, očekivanjima, neugodnim emocijama (poput tuge, straha ili ljutnje) i informacijama koji podižu razinu hormona kortizola. Taj hormon važan je za naš opstanak jer se luči kako bi se lakše snosili s novim i potencijalno opasnim situacijama te priprema tijelo i um na reakciju. No kada dođe večer i dijete je sigurno, smireno i ušuškano u svoj krevetić, razine tog hormona opadaju. U tu svrhu, priča za laku noć dodatni je alat kojim dijete samo sebe umiruje i priprema na odmor i san.

Ponavljanje je za djecu dobro

Ono što djeca ne znaju, ali možda instinktivno naslućuju, je da ponavljanje iste priče (informacija) ima niz dobrobiti za njihov intelektualni razvoj. Kada djeca nauče neku priču napamet, oni ujedno vježbaju logičke vještine, odnosno vježbaju predvidjeti događaje utemeljene na postojećem znanju. Ponavljanje također poboljšava i obogaćuje vokabular. Kad se dijete, nakon stotinu ponavljanja, više ne mora toliko usredotočiti na samu radnju i zaplet priče, tada počinje više pažnje posvećivati novim riječima. Počinje se interesirati što te riječi znače i lakše ih pamti. S vremenom djeca čak počinju primjećivati i slova i povezivati ih s riječima. Stoga budite strpljivi, čitajte (ili recitirajte napamet) priču onoliko vremena koliko dijete to zahtjeva, pa makar se radilo o tjednima. Naravno, uvijek možete nježno ponuditi i neku novu priču, ali ako dijete inzistira na jednoj te istoj, imajte na umu da mu ili joj baš ta priča iz nekog razloga odgovara na dubljim razinama. I ne očajavajte, doći će dan kad će tu priču zamijeniti neka druga koja će se čitati - tjednima. :-)

Polazak u jaslice ili vrtić: Zašto se neka djeca boje i prolaze kroz tešku prilagodbu?

Sjetite se razdoblja kad ste kretali na svoj prvi posao ili kad ste napuštali poznatu radnu okolinu i odlazili na neko novo radno mjesto. Sigurno ste bili nervozni i napeti razmišljajući kako će to sve ispasti. Postavljali ste si na desetke pitanja i niste znali što možete očekivati od posla, klijenata, šefova, zadataka, niti ste znali što se očekuje od vas. Tako se osjećaju djeca kada kreću u vrtić, samo su njihove neugodne emocije još nekoliko puta intenzivnije, a uz to nemaju iskustva i racionalnosti da si sami objasne i pomognu u prilagodbi na novu situaciju. Treba im naša pomoć da prevladaju taj prvi veliki izazov. Polazak u jaslice nakon prve godine života ili u vrtić u ranoj dobi za dijete je upravo to - prva velika životna promjena i izazov. Iz sigurnosti i zaštićenosti obiteljskog doma, maminih zagrljaja i konstantne pažnje i njege, ono odlazi u okolinu i među djecu i odrasle koje ne poznaje. Dijete treba pomoć i emocionalnu podršku roditelja da se lakše prilagodi odvajanju od majke i drugih članova obitelji. Polazak u vrtić podudara se s pojavom takozvanih razvojnih strahova. Od 6. mjeseca pa do otprilike 3. godine života (iako može trajati i duže), djeca imaju razvojni strah od nepoznatih ljudi i tzv. separacijsku anksioznost ili strah od odvajanja od majke ili neke druge bliske osobe. Ti strahovi zapravo su osjećaji gubitka sigurnost i zaštite. Emocionalna potreba iza tih strahova je potreba da se vrati osjećaj sigurnosti.

O čemu ovisi hoće li se dijete prilagoditi na jaslice ili vrtić?

Kako će se dijete prilagoditi vrtiću, najviše ovisi o njegovom temperamentu. Temperament je važan kod prilagodbe zato što predstavlja naslijeđeni obrazac karakteristika koje utječu na sveukupno ponašanje djeteta. Djeca koja su po temperamentu ekstrovertirana, druželjubiva, prilagodljiva, znatiželjnija i izravna, obično se brže prilagode promjenama. S druge strane, djeca koja su introvertirana, povučena, osjetljivija, više vole interakciju jedan na jedan, njima obično treba malo više vremena da se prilagode na novu situaciju. Jako je važno da roditelj prepozna i uvaži djetetov urođeni temperament i da u skladu s time postavlja očekivanja pred dijete. To je posebno ako je roditeljev temperament drugačiji od djetetova. Naime, kad je u pitanju polazak u vrtić, ponekad se dogodi da ekstrovertirani roditelj ne razumije zašto njegovo introvertirano dijete odbija odlazak u vrtić. "Pa zar ti tamo nije lijepo? Zar se ne voliš igrati s drugom djecom? Zar ti nije divno to što u vrtiću imaš toliko puno igračaka?", zapitkivat će dijete. No kod djeteta nije pitanje sviđa li se njemu vrtić i njegovi sadržaji ili mu se ne sviđaju (jer mu se gotovo sigurno sviđaju), već je kod djeteta prevladavajuće ono kako se osjeća u vezi odvajanja od poznate okoline i osoba (njegovi unutarnji osjećaji). Nadalje, sposobnost prilagodbe ovisi i o djetetovoj dobi te iskustvima koje je imalo do tada: je li se do tada odvajalo od roditelja, je li imalo kontakt s većim brojem djece, je li bilo bolesno ili imalo druga stresna iskustava u životu? Dijete će sliku o vrtiću stvarati i na temelju roditeljevih osjećaja. Ako roditelji osjećaju nelagodu, napetost i strah u vezi polaska u vrtić, dijete će to upiti, osjetiti i zaključiti da vrtić možda nije tako dobro mjesto za njega ili nju.

Kako djeca izražavaju strah od vrtića i zašto mijenjaju ponašanje?

Važno je da roditelji steknu razumijevanje zašto se dijete boji i prolazi tešku prilagodbu na vrtić. Mnogo je faktora koji utječu na to hoće li se dijete lakše ili teže adaptirati na novu situaciju, a jedan od njih je svakako osjećaj straha. U prvim godinama života dijete ne može verbalizirati svoje strahove. Dijete neće znati smisleno ispričati "Ne želim ići u vrtić zato što osjećam strah kada nisi pored mene, kada me ostaviš, kada sam okružen/a nepoznatim ljudima, a najviše me strah da nećeš doći po mene". Mala djeca svoje strahove izražavaju kroz ponašanje. Što je dijete mlađe, ono ima manji kapacitet za podnošenje straha, odnosno iskazivat će više ponašajnih problema. Nakon treće godine života, razvojem govora, dijete može bolje verbalizirati svoje strahove, tako da će možda već znati imenovati konkretne osobe, stvari i pojave kojih se plaši. U razdoblju privikavanja na jaslice ili vrtić pojedina djeca neće pokazivati nikakve reakcije na promjenu sredine i novu okolinu, a druga će svoju nelagodu izražavati vrlo burnim emocionalnim reakcijama te problematičnim ponašanjem.

Problematična ponašanja kao reakcija na strah od vrtića

U vrtiću

Roditelje najviše zbunjuje kada dijete koje je inače kod kuće i među "svojima" otvoreno, pričljivo i veselo, odjednom u vrtiću potpuno promijeni ponašanje u smislu pružanja različitih oblika otpora. Najčešće je to nekomuniciranje s tetama u vrtiću. Dijete šuti, ne odgovara na pitanja niti poticaje, ne želi se na poziv pridružiti aktivnostima ili igri, odnosno odabire samoizolaciju i nezaineteresiranost za aktivnosti u vrtiću. Neka djeca odbijaju sve – razgovarati, igrati se, spavati, jesti i potpuno se zatvaraju u sebe i izoliraju. Ponekad je to zbog temperamenta i potrebe za prostorom i vremenom u kojem će dijete prvo promatrati što se događa, pa se tek postepeno uključiti. Ponekad je to zbog osjećaja srama, nelagode, nemogućnosti djeteta da se opusti i zbog tugovanja za roditeljima. U ekstremnijim slučajevima strah se manifestira kroz ljutnju, pa se neka djeca ponašaju agresivno prema drugoj djeci (udaraju, grizu, pljuju, čupaju za kosu), prema samima sebi (cuclaju prstiće, grebu se, grizu noktiće, udaraju sebe po glavici) ili pak uništavaju stvari (bacaju igračke, trgaju slikovnice i sl.).

Kod kuće

S obzirom na to da nisu s djetetom u vrtiću i ne mogu vidjeti kako se ono ponaša ili osjeća tamo, roditelji će težu prilagodbu na vrtić kod svog djeteta prepoznati ako dijete iskazuje: - probleme sa spavanjem, uspavljivanjem, pojavu noćnih mora - probleme s hranjenjem, kada dijete odbija jesti, odbija određene namirnice, postaje nemirno i neposlušno za stolom, baca hranu na pod - agresivna ponašanja prema drugima (braći, roditeljima, kućnim ljubimcima) ili prema samome sebi - psihosomatske tegobe (boli ga/ju trbuščić, glava, povraća, pada imunitet...) - plačljivost, cendranje, preosjetljivost - regresivna ponašanja (ponovno mokrenje u gaćice i krevet, dijete govori kao da je mala beba, boji se spavati samo u krevetiću, traži da ga se odijeva, hrani kao bebu i sl.)

Izvan kuće i vrtića

Kada krenu u vrtić i prolaze kroz prilagodbu, djeca često iste strahove i ponašanja iskazuju i u drugim prilikama kad trebaju ostati sama, primjerice, u sportskoj školici, na dječjem rođendanu, kod bake i djeda. To roditelje često zbunjuje jer su do tada djeca bez problema i rado samostalno istraživala takva nova iskustva, a onda ih odjednom odbijaju. Zbog straha od odvajanja i napuštanja, u fazi prilagodbe na vrtić djeca se više drže roditelja i ne ispuštaju ih iz vida jer osjećaju generalnu nesigurnost ma gdje se nalazili. Foto: Pixabay

Kako roditelji mogu svome djetetu pomoći u prilagodbi na jaslice ili vrtić?

Nakon što smo stekli razumijevanje zašto se dijete boji i prolazi kroz tešku prilagodbu na vrtić te shvatili da su promjene u ponašanju samo način na koji dijete izražava emocije straha, tuge i ljutnje, važno je pomoći mu da se što prije adaptira na novu situaciju i prihvati vrtić kao nešto pozitivno i sigurno za njega ili nju.

Što roditelji mogu učiniti da olakšaju prilagodbu na vrtić?

Dajte djetetu vremena

Potrebno je vrijeme da se dijete navikne i opusti u vrtiću. Određena razina nelagode smatra se normalnom i očekivanom za djetetovu dob i situaciju u kojoj se dijete našlo. Psiholozi obično daju do tri mjeseca fazi prilagodbe, nakon čega se očekuje prihvaćanje i normalizacija situacije. Ponekad prilagodba traje malo duže ako je dijete u međuvremenu prekidalo kontinuirani odlazak u vrtić zbog čestih bolesti ili nekih drugih okolnosti. Duži period prilagodbe tolerira se i ako dijete paralelno prolazi kroz neku drugu stresnu obiteljsku situaciju - razvod roditelja, dolazak brata ili seke, smrt ili bolest člana obitelji, boravak u bolnici i slično.

Priznajte djetetu osjećaj straha i pružite utjehu

S obzirom na to da dijete ne zna verbalizirati kako se osjeća, djetetu je dobro reći nešto poput: "Osjećaš se uplašeno jer ćemo te ostaviti u vrtiću. Znam da te strah, ali ja sam ovdje da te utješim". Potaknite dijete da iskazuje svoje želje, potrebe i osjećaje i ohrabrite ga vezano uz to. Važno je da ne bude pritiska (prestani se bojati, prestani cendrati, daj se opusti, uživaj u vrtiću i slično...) jer bi to moglo stvoriti kontraefekt, odnosno još više povećati napetost koju dijete ionako osjeća.

Budite dosljedni

Ponekad roditelji ne mogu podnijeti djetetove suze i tugu zbog odvajanja, pa s djecom pregovaraju, obećaju im razne nagrade za hrabrost i poslušnost, pa sve do toga da ih ne vode u vrtić jer im je svima to jednostavno preteško. No odgojiteljice već imaju puno iskustva i one će vam prve reći da je najbolje biti dosljedan i izdržati. To znači da na djetetovo "Neću u vrtić", treba odgovoriti s kratkim i nježnim "Ljubavi, moraš ići i ideš u vrtić". U samom vrtiću najbolje se brzo pozdraviti, zagrliti i poljubiti, predati dijete odgojiteljici i brzo otići. Ako vam je teško, plačite nakon izlaska iz vrtića, ali ne pred djetetom jer će ono tek tada početi paničariti. Ako dijete vidi ili osjeti da je roditelj uznemiren i zabrinut oko njegova odlaska u vrtić, ono će misliti da ide u nešto opasno i negativno. Važno je dijete podsjetiti da će mama ili tata doći po njega ili nju, kako bi imalo osjećaj kontrole i sigurnosti.

Umirite sebe

Roditelj mora biti ok i vjerovati da je djetetu u vrtiću dobro. Prihvatite da se nitko neće tako savršeno brinuti o potrebama vašeg djeteta kao vi, odnosno da će odgojiteljice imati drugačije načine brige i njege za vašeg mališana. Bit će drugačije, ali ne znači da neće biti dobro i učinkovito. Više se mazite i tješite Neka djeca u fazi prilagodbe na vrtić traže više maženja, pažnje i fizičkog kontakta, odnosno taktilnu utjehu. Roditelji obično na to vrlo uspješno odgovaraju u smislu zagrljaja, pusa i milovanja. No pokušajte uz maženje odvojiti neko vrijeme samo za vas u zajedničkim aktivnostima.

Upoznajte ih sa situacijom unaprijed

Dobro je o vrtiću i odgojiteljicama govoriti kao o pozitivnom iskustvu. Neka djeca postavljat će pitanja o vrtiću na koja treba iskreno odgovarati. Ako je djetetu teže si zamisliti kako će izgledati njegovo vrijeme u vrtiću, možete uzeti djetetove omiljene igračke (autiće, plišance, lutkice) i napraviti mali igrokaz. Kroz igrokaz djetetu pokažite što se u vrtiću radi i sugerirajte mu da je to jako pozitivno iskustvo u kojem će uživati. Na taj način djetetu ideja o odlascima u vrtić nije toliko apstraktna i nezamisliva.

Čitajte im terapeutske priče i slikovnice

Prilagodba ili adaptacija na vrtić može trajati od nekoliko dana do nekoliko mjeseci. Osim pružanja utjehe, razgovora i vraćanja osjećaja sigurnosti djetetu, roditelji mogu pokušati tu napetost i strah umanjiti pričanjem priča. Foto: Pixabay

Pristojno ponašanje: 20 lekcija koje djeca trebaju usvojiti do devete godine

Svatko želi odgojiti dijete koje je pristojno, ljubazno, empatično i kulturno. Pristojno ponašanje ili bonton alat je za uspješnu socijalizaciju, za buduće održavanje kvalitetnih, toplih i iskrenih odnosa sa svima (od poznanika u susjedstvu, kolega na poslu, pa do partnera u vezi), za lakše postizanje ciljeva i izgradnju samopouzdanja. Od davnina odrasli uče djecu kako se ponašati u određenoj kulturi, okruženju i situacijama, kako bi im olakšali funkcioniranje u svijetu koji od nas traži da se jedni prema drugima ophodimo na određeni način. To učenje započinje od dolaska bebe na svijet. Još i prije no što progovore i mogu razumjeti i svjesno obrađivati informacije, djeca uče iz primjera odraslih. Na primjer, ako mama svojoj bebi od prvog dana govori “Hvala ti ljubavi” kad joj bebica doda igračku, daje pusicu ili zagrljaj, beba će kad progovori također govoriti “Hvala” i korištenje te čarobne riječi bit će joj potpuno normalno i prirodno. Nakon perioda učenja po modelu i imitiranja roditelja, nešto intenzivnije i konkretnije učenje bontona počinje od djetetove druge godine (kada počinje verbalno komunicirati), a potom traje cijeli život. Mame će svoje klince upozoravati da, primjerice, pozdrave staru susjedu ili lijepo sjede za stolom, čak i u adolescentskoj ili odrasloj dobi. No postoji određeni broj lekcija iz lijepog ponašanja koje bi svako dijete trebalo usvojiti do 9. godine. Idealno razdoblje za učenje bontona je između 2. i 6. godine kada djeca općenito najviše upijaju i kada se stvaraju odgojne osnove za sva ponašanja u kasnijoj dobi.

20 lekcija lijepog ponašanja koje bi sva djeca trebala usvojiti do 9. godine

1. MOLIM TE

Kada nešto trebaju ili žele, čarobna riječ kojom to mogu dobiti svakako je “Molim te” ili “Molim vas”. Ovo je jedna od najlakših lekcija za naučiti, jer djeca kad nešto žele, izgovorit će sve što treba da to i dobiju.

2. HVALA

Kada im netko nešto pokloni, daje ili samo dodaje, djeca bi trebala znati reći “Hvala”. U početku, to će biti više manje vezano uz materijalne stvari, a kasnije zahvalu proširite i na emocionalna davanja i pomaganje. Primjerice, “hvala ti što si mi pomogao”, “hvala ti što si me saslušao” i slično.

3. OPROSTI

Ova čarobna riječ reflektira našu empatiju, odnosno suosjećanje za osobu koju smo povrijedili. Često i odrasli imaju problema s izgovaranjem ove riječi, jer smatraju da moraju odustati od svog ponosa i stajališta te da ”oprosti” znači svojevrsni gubitak za njih. No, istina je suprotna. “Oprosti mi” ne znači kapitulaciju, priznanje krivnje i gubitak borbe, već otvara vrata za pomirenje, harmoniju i ljubav. Mnogi roditelji, kada pogriješe u ponašanju prema svome djetetu, smatraju da od djeteta ne trebaju tražiti oprost jer je ono "samo" dijete. I tu rade najveću grešku. Tražite od djeteta oprost i tako mu pokažite da ga poštujete te ga naučite da kazati “oprosti” nije slabost, već snaga.

4. IZVOLI

Izgovaranjem ove četvrte čarobne riječi dijete pokazuje poštovanje prema bližnjem. Davanjem nečeg materijalnog uz riječ “izvoli”, ujedno otvara i svoje srce prema osobi koju dariva.

5. NE PREKIDAJ RAZGOVORE

Djeca su nestrpljiva, uzbuđena i nestašna, pa često od najranije dobi prekidaju odrasle u razgovoru kako bi zbog nečega na sebe svrnuli pažnju. Kad procijenite da je dijete dovoljno staro, pokušajte to ponašanje ispraviti. Ne samo da je prekidanje drugih u komunikaciji nepristojno, već bi ova loša navika djetetu mogla stvarati probleme u odrasloj dobi, posebno u poslovnom okruženju i profesionalnom razvoju. Ako baš mora prekinuti neku komunikaciju, neka to učini uz “Oprostite što prekidam, ali trebao bih…”.

6. PITAJ ZA DOZVOLU

Djeca, mladi i odrasli svakodnevno se nalaze u situacijama kada nešto žele napraviti, ali nisu sigurni smiju li, žele li to doista i kakve će to imati posljedice. Stoga je važno dijete naučiti da pita za dozvolu. Kad su mali to će biti upiti kao što su “Smijem ići kod Marka u dvorište na igranje?” (umjesto da samo odu bez pitanja), a kasnije u životu bit će pristojno pitati, primjerice, “Susjed, je li u redu da se moji gosti parkiraju ispred vaše kuće danas popodne?” ili “Dragi, je li u redu da ti bacim ove stare časopise?”.

7. NE KRITIZIRAJ JAVNO, NE OGOVARAJ, NE POKAZUJ PRSTOM

Naravno, dogodit će se da će dijete na ulici prstom pokazati na gospođu i glasno pitati “Zašto je ova teta tako debela?” ili “Pogledaj ovaj čovjek nema ruku”. Mala djeca to ne rade namjerno ili zato što su bezobrazna, već više iz znatiželje i čuđenja. Ali ovakve situacije dobre su prilike da ih naučite kako nije lijepo negativno komentirati, kritizirati, ogovarati druge ljude. Fizički izgled jednostavno ne komentiramo, osim ako ne želimo dati kompliment.

8. KAKO STE?

Odrasli često djecu pitaju “Kako si ti meni Marko?”, posebno ako ih dugo nisu vidjeli. Nakon što odgovore, djeca niže osnovnoškolske dobi trebala bi i sama znati postaviti to pitanje, ali ne nužno samo kao poštapalicu. Učite djecu da se istinski zanimaju kako se drugi osjećaju i što rade. Na taj način uče empatiju, upoznaju bolje tu osobu i spontano se s njom lakše mogu zbližiti.

9. DOBRO JUTRO, DOBAR DAN, DOBRA VEČER

Živimo u otuđenom svijetu gdje susjed susjeda ne poznaje i ne pozdravlja, komentiraju mnogi. Ipak, naučite dijete pristojno pozdravljati, ne samo starije s kojima dolaze u kontakt, već i svoje vršnjake. Neka to bude “Bok”, “Ćao”, “Hej”, ali prilikom susreta s drugom osobom, prije svega je trebamo srdačno pozdraviti.

10. POKUCAJ NA VRATA

Još jedna dobra i praktična lekcija za cijeli život je poštivanje tuđe privatnosti i (ne)ulaženje u nečiji intimni ili radni prostor. Vrlo ju je jednostavno naučiti, a glasi: Kad su vrata zatvorena, netko ih je zatvorio s razlogom, jer želi imati svoj mir. Prije no što uđeš, svakako pokucaj i time najavi svoj dolazak. Važno je da tu intimu i potrebu za povlačenjem roditelji poštuju i kod djece. Pa kad se vaš mališan zavori u svoju sobu, prije no što dođete vidjeti što radi i da li je dobro, svakako pokucajte i pitajte “Smijem li ući?”.

11. TELEFONIRANJE

Malci već od najranije dobi koriste mobitele kao da su s njima rođeni. Često traže da nekog zovu, recimo baku ili prijatelja iz vrtića. Svaki telefonski poziv neka bude prilika za još jednu lekciju u kojoj ćete dijete naučiti da uvijek prvo pozdravi onog koga je nazvao, zatim da se predstavi, pa zatraži razgovor s osobom koju treba. “Halo, bok djede, na telefonu je Marko. Mogu li molim te dobiti baku jer ju nešto trebam pitati?”. Pristojna komunikacija važna je u cjelokupnom digitalnom svijetu, kod pisanja mailova, chatova, SMS-ova.

12.UPOZNAVANJE S NOVIM OSOBAMA

Ovo je vrlo važna vještina za zdravu socijalizaciju. Od prvih odlazaka na igralište ili u igraonice, naučite dijete pružiti ručicu i predstaviti se. Kada ga upoznajete s novim prijateljem, bez obzira koliko bili maleni, mogu si dati ručicu i reći “Ja sam Marko. Kako se ti zoveš? Idemo se igrati?”. Dijete će naučiti bonton, ali i razbiti strah pred upoznavanjem nove djece te će naučiti kako nekog uključiti u igru ili kako se samo pridružiti nekoj skupini djece koju ne poznaje baš dobro.

13. PONAŠANJE NA PREDSTAVI i JAVNIM DOGAĐANJIMA

Vodite dijete na predstave, u kino i upoznajte ga sa situacijama koje zahtijevaju tišinu, praćenje i pozornost. To su idealna okruženja za učenje strpljenja i pristojnog ponašanja na kulturnim manifestacijama i javnim okupljanjima i događanjima.

14. KADA ZAPOSLITI RUČICE, A KADA NE

Djeca se jako vole igrati svojim ručicama, odnosno dlanom i prstićima. Istraživanje svijeta kad tad ih dovede do njihovog nosića iz kojeg će dječje i nevino kopati “stanare” u javnosti. Naučite dijete da kod čišćenja nosića koristi maramicu, a kod kašljanja, kihanja i zijevanja stave ručicu preko usta. Ako je potrebno, ispričajte im priču o zločestim bakterijicama koje žive u ustima i kihanjem/kašljanjem mogu skočiti i napasti drugu djecu. U tome vam mogu pomoći Mrljek i Prljek, zvijezde naših slikovnica o higijeni.

15. POMAGANJE DRUGIMA

Ako i kada mogu, djeca bi uvijek trebala ponuditi pomoć. Ona to spontano i rade kada žele mami i tati pomoći čistiti, kuhati, popravljati stvari po kući, kupati psa i slično. I to dok su još vrlo, vrlo mali. U tim situacijama treba im dozvoliti da nam pomognu, čak i ako nam ponekad više odmažu. Najgore što možemo reći je “Idi ti radije u svoju sobu jer samo mi smetaš”. Djeca se rađaju s potrebom da pomažu, a na roditeljima je da tu potrebu njeguju i kasnije usmjere i na druge ljude.

16. PONAŠANJE ZA STOLOM

Ovo je najteža lekcija za naučiti jer djeca kad su mala imaju veliki problem s bubama u guzi zbog kojih se za stolom meškolje, ne mogu mirno sjediti, ponekad bljuckaju hranu jer im nije fina, ponekad se s njome igraju, bacaju hranu oko tanjura, jedu otvorenih usta, bacaju pribor na pod, glasna su, stavljaju laktove i nožice na stol… “prijestupa” ima puno. Stoga se ponašanje za stolom uči i više godina te u skladu s djetetovom zrelošću, razvojem motorike i drugim psiho-emocionalnim stanjima. Ipak, do 9. rođendana sva djeca bi trebala znati postaviti stol za obiteljski obrok, mirno sjediti dok se jede, koristiti “molim te dodaj mi”, koristiti žlicu, vilicu, nož i ubrus, žvakati zatvorenih usta i očistiti za sobom.

17. HIGIJENA I UREDNOST

Iako možda imaju više veze sa zdravljem, biti počešljan, opranih zubića, čistih ručica i u čistoj odjeći, također je odraz poštovanja prema okolini i drugoj djeci s kojima vaše dijete dolazi u fizički kontakt. Osim brige o samome sebi i higijene, dijete mora znati samo pospremiti svoju sobu i brinuti se da njegove stvari budu na svome mjestu. Osjećaj čistoće i reda itekako pozitivno djeluje na ponašanje djeteta.

18. PONAŠANJE U PROMETU

Biti oprezan u prometu najviše ima veze sa sigurnošću i dobrobiti djeteta, ali prometna kultura sastavni je dio bontona. Djeca moraju imati poštovanja prema svim sudionicima u prometu. To znači da čuvanjem sebe, čuvaju u prometu i druge. Do 9. godine dijete bi trebalo znati osnove ponašanja u prometu: uvijek hodati nogostupom, uvijek prelaziti cestu preko zebre, gledati lijevo i desno, ne trčati između auta, ne trčati na cestu i drugo.

19. PONAŠANJE PREMA OKOLIŠU

Vrlo važno mjerilo lijepog ponašanja je ponašanje prema prirodi, životinjama i okolišu. Osnovno pravilo je: ne bacaj smeće nigdje drugdje osim u kantu za smeće. Nakon toga, slijede i specifične lekcije: kako odvajati otpad, kako pomagati životinjama, kako se ponašati u šumi, kako štedjeti energiju i slično.

20. RUGANJE I ZADIRKIVANJE

Znat ćete da imate predivno dijete kada u njemu vidite mladu osobu koja nema potrebu vlastite slabosti prikrivati okrutnostima prema drugima. Znat ćete da ste uspjeli kao roditelj kada vidite da vaše dijete prihvaća drugačije od sebe, da ih ne prosuđuje i ne osuđuje, da nema potrebe drugima govoriti ružne riječi, zadirkivati ih, omalovažavati ili im se rugati. Kad bi sva djeca odrasla u takve ljude, svijet bi za sve nas bio puno ljepše, pozitivnije i sigurnije mjesto.
preloader