avoco2022-05-24T14:24:45+02:00Važno je da roditelji steknu razumijevanje zašto se dijete boji i prolazi tešku prilagodbu na vrtić. Mnogo je faktora koji utječu na to hoće li se dijete lakše ili teže adaptirati na novu situaciju, a jedan od njih je svakako osjećaj straha.
U prvim godinama života dijete ne može verbalizirati svoje strahove. Dijete neće znati smisleno ispričati "Ne želim ići u vrtić zato što osjećam strah kada nisi pored mene, kada me ostaviš, kada sam okružen/a nepoznatim ljudima, a najviše me strah da nećeš doći po mene".
Mala djeca svoje strahove izražavaju kroz ponašanje. Što je dijete mlađe, ono ima manji kapacitet za podnošenje straha, odnosno iskazivat će više ponašajnih problema.
Nakon treće godine života, razvojem govora, dijete može bolje verbalizirati svoje strahove, tako da će možda već znati imenovati konkretne osobe, stvari i pojave kojih se plaši.
U razdoblju privikavanja na jaslice ili vrtić pojedina djeca neće pokazivati nikakve reakcije na promjenu sredine i novu okolinu, a druga će svoju nelagodu izražavati vrlo burnim emocionalnim reakcijama te problematičnim ponašanjem.
Problematična ponašanja kao reakcija na strah od vrtića
U vrtiću
Roditelje najviše zbunjuje kada dijete koje je inače kod kuće i među "svojima" otvoreno, pričljivo i veselo, odjednom u vrtiću potpuno promijeni ponašanje u smislu pružanja različitih oblika otpora. Najčešće je to nekomuniciranje s tetama u vrtiću. Dijete šuti, ne odgovara na pitanja niti poticaje, ne želi se na poziv pridružiti aktivnostima ili igri, odnosno odabire samoizolaciju i nezaineteresiranost za aktivnosti u vrtiću.
Neka djeca odbijaju sve – razgovarati, igrati se, spavati, jesti i potpuno se zatvaraju u sebe i izoliraju. Ponekad je to zbog temperamenta i potrebe za prostorom i vremenom u kojem će dijete prvo promatrati što se događa, pa se tek postepeno uključiti. Ponekad je to zbog osjećaja srama, nelagode, nemogućnosti djeteta da se opusti i zbog tugovanja za roditeljima.
U ekstremnijim slučajevima strah se manifestira kroz ljutnju, pa se neka djeca ponašaju agresivno prema drugoj djeci (udaraju, grizu, pljuju, čupaju za kosu), prema samima sebi (cuclaju prstiće, grebu se, grizu noktiće, udaraju sebe po glavici) ili pak uništavaju stvari (bacaju igračke, trgaju slikovnice i sl.).
Kod kuće
S obzirom na to da nisu s djetetom u vrtiću i ne mogu vidjeti kako se ono ponaša ili osjeća tamo, roditelji će težu prilagodbu na vrtić kod svog djeteta prepoznati ako dijete iskazuje:
- probleme sa spavanjem, uspavljivanjem, pojavu noćnih mora
- probleme s hranjenjem, kada dijete odbija jesti, odbija određene namirnice, postaje nemirno i neposlušno za stolom, baca hranu na pod
- agresivna ponašanja prema drugima (braći, roditeljima, kućnim ljubimcima) ili prema samome sebi
- psihosomatske tegobe (boli ga/ju trbuščić, glava, povraća, pada imunitet...)
- plačljivost, cendranje, preosjetljivost
- regresivna ponašanja (ponovno mokrenje u gaćice i krevet, dijete govori kao da je mala beba, boji se spavati samo u krevetiću, traži da ga se odijeva, hrani kao bebu i sl.)
Izvan kuće i vrtića
Kada krenu u vrtić i prolaze kroz prilagodbu, djeca često iste strahove i ponašanja iskazuju i u drugim prilikama kad trebaju ostati sama, primjerice, u sportskoj školici, na dječjem rođendanu, kod bake i djeda. To roditelje često zbunjuje jer su do tada djeca bez problema i rado samostalno istraživala takva nova iskustva, a onda ih odjednom odbijaju. Zbog straha od odvajanja i napuštanja, u fazi prilagodbe na vrtić djeca se više drže roditelja i ne ispuštaju ih iz vida jer osjećaju generalnu nesigurnost ma gdje se nalazili.
Foto: Pixabay