Tag - prilagodba na vrtić

prilagodba na vrtić

Kako roditelji mogu svome djetetu pomoći u prilagodbi na jaslice ili vrtić?

Nakon što smo stekli razumijevanje zašto se dijete boji i prolazi kroz tešku prilagodbu na vrtić te shvatili da su promjene u ponašanju samo način na koji dijete izražava emocije straha, tuge i ljutnje, važno je pomoći mu da se što prije adaptira na novu situaciju i prihvati vrtić kao nešto pozitivno i sigurno za njega ili nju.

Što roditelji mogu učiniti da olakšaju prilagodbu na vrtić?

Dajte djetetu vremena

Potrebno je vrijeme da se dijete navikne i opusti u vrtiću. Određena razina nelagode smatra se normalnom i očekivanom za djetetovu dob i situaciju u kojoj se dijete našlo. Psiholozi obično daju do tri mjeseca fazi prilagodbe, nakon čega se očekuje prihvaćanje i normalizacija situacije. Ponekad prilagodba traje malo duže ako je dijete u međuvremenu prekidalo kontinuirani odlazak u vrtić zbog čestih bolesti ili nekih drugih okolnosti. Duži period prilagodbe tolerira se i ako dijete paralelno prolazi kroz neku drugu stresnu obiteljsku situaciju - razvod roditelja, dolazak brata ili seke, smrt ili bolest člana obitelji, boravak u bolnici i slično.

Priznajte djetetu osjećaj straha i pružite utjehu

S obzirom na to da dijete ne zna verbalizirati kako se osjeća, djetetu je dobro reći nešto poput: "Osjećaš se uplašeno jer ćemo te ostaviti u vrtiću. Znam da te strah, ali ja sam ovdje da te utješim". Potaknite dijete da iskazuje svoje želje, potrebe i osjećaje i ohrabrite ga vezano uz to. Važno je da ne bude pritiska (prestani se bojati, prestani cendrati, daj se opusti, uživaj u vrtiću i slično...) jer bi to moglo stvoriti kontraefekt, odnosno još više povećati napetost koju dijete ionako osjeća.

Budite dosljedni

Ponekad roditelji ne mogu podnijeti djetetove suze i tugu zbog odvajanja, pa s djecom pregovaraju, obećaju im razne nagrade za hrabrost i poslušnost, pa sve do toga da ih ne vode u vrtić jer im je svima to jednostavno preteško. No odgojiteljice već imaju puno iskustva i one će vam prve reći da je najbolje biti dosljedan i izdržati. To znači da na djetetovo "Neću u vrtić", treba odgovoriti s kratkim i nježnim "Ljubavi, moraš ići i ideš u vrtić". U samom vrtiću najbolje se brzo pozdraviti, zagrliti i poljubiti, predati dijete odgojiteljici i brzo otići. Ako vam je teško, plačite nakon izlaska iz vrtića, ali ne pred djetetom jer će ono tek tada početi paničariti. Ako dijete vidi ili osjeti da je roditelj uznemiren i zabrinut oko njegova odlaska u vrtić, ono će misliti da ide u nešto opasno i negativno. Važno je dijete podsjetiti da će mama ili tata doći po njega ili nju, kako bi imalo osjećaj kontrole i sigurnosti.

Umirite sebe

Roditelj mora biti ok i vjerovati da je djetetu u vrtiću dobro. Prihvatite da se nitko neće tako savršeno brinuti o potrebama vašeg djeteta kao vi, odnosno da će odgojiteljice imati drugačije načine brige i njege za vašeg mališana. Bit će drugačije, ali ne znači da neće biti dobro i učinkovito. Više se mazite i tješite Neka djeca u fazi prilagodbe na vrtić traže više maženja, pažnje i fizičkog kontakta, odnosno taktilnu utjehu. Roditelji obično na to vrlo uspješno odgovaraju u smislu zagrljaja, pusa i milovanja. No pokušajte uz maženje odvojiti neko vrijeme samo za vas u zajedničkim aktivnostima.

Upoznajte ih sa situacijom unaprijed

Dobro je o vrtiću i odgojiteljicama govoriti kao o pozitivnom iskustvu. Neka djeca postavljat će pitanja o vrtiću na koja treba iskreno odgovarati. Ako je djetetu teže si zamisliti kako će izgledati njegovo vrijeme u vrtiću, možete uzeti djetetove omiljene igračke (autiće, plišance, lutkice) i napraviti mali igrokaz. Kroz igrokaz djetetu pokažite što se u vrtiću radi i sugerirajte mu da je to jako pozitivno iskustvo u kojem će uživati. Na taj način djetetu ideja o odlascima u vrtić nije toliko apstraktna i nezamisliva.

Čitajte im terapeutske priče i slikovnice

Prilagodba ili adaptacija na vrtić može trajati od nekoliko dana do nekoliko mjeseci. Osim pružanja utjehe, razgovora i vraćanja osjećaja sigurnosti djetetu, roditelji mogu pokušati tu napetost i strah umanjiti pričanjem priča. Foto: Pixabay

Kako djeca izražavaju strah od vrtića i zašto mijenjaju ponašanje?

Važno je da roditelji steknu razumijevanje zašto se dijete boji i prolazi tešku prilagodbu na vrtić. Mnogo je faktora koji utječu na to hoće li se dijete lakše ili teže adaptirati na novu situaciju, a jedan od njih je svakako osjećaj straha. U prvim godinama života dijete ne može verbalizirati svoje strahove. Dijete neće znati smisleno ispričati "Ne želim ići u vrtić zato što osjećam strah kada nisi pored mene, kada me ostaviš, kada sam okružen/a nepoznatim ljudima, a najviše me strah da nećeš doći po mene". Mala djeca svoje strahove izražavaju kroz ponašanje. Što je dijete mlađe, ono ima manji kapacitet za podnošenje straha, odnosno iskazivat će više ponašajnih problema. Nakon treće godine života, razvojem govora, dijete može bolje verbalizirati svoje strahove, tako da će možda već znati imenovati konkretne osobe, stvari i pojave kojih se plaši. U razdoblju privikavanja na jaslice ili vrtić pojedina djeca neće pokazivati nikakve reakcije na promjenu sredine i novu okolinu, a druga će svoju nelagodu izražavati vrlo burnim emocionalnim reakcijama te problematičnim ponašanjem.

Problematična ponašanja kao reakcija na strah od vrtića

U vrtiću

Roditelje najviše zbunjuje kada dijete koje je inače kod kuće i među "svojima" otvoreno, pričljivo i veselo, odjednom u vrtiću potpuno promijeni ponašanje u smislu pružanja različitih oblika otpora. Najčešće je to nekomuniciranje s tetama u vrtiću. Dijete šuti, ne odgovara na pitanja niti poticaje, ne želi se na poziv pridružiti aktivnostima ili igri, odnosno odabire samoizolaciju i nezaineteresiranost za aktivnosti u vrtiću. Neka djeca odbijaju sve – razgovarati, igrati se, spavati, jesti i potpuno se zatvaraju u sebe i izoliraju. Ponekad je to zbog temperamenta i potrebe za prostorom i vremenom u kojem će dijete prvo promatrati što se događa, pa se tek postepeno uključiti. Ponekad je to zbog osjećaja srama, nelagode, nemogućnosti djeteta da se opusti i zbog tugovanja za roditeljima. U ekstremnijim slučajevima strah se manifestira kroz ljutnju, pa se neka djeca ponašaju agresivno prema drugoj djeci (udaraju, grizu, pljuju, čupaju za kosu), prema samima sebi (cuclaju prstiće, grebu se, grizu noktiće, udaraju sebe po glavici) ili pak uništavaju stvari (bacaju igračke, trgaju slikovnice i sl.).

Kod kuće

S obzirom na to da nisu s djetetom u vrtiću i ne mogu vidjeti kako se ono ponaša ili osjeća tamo, roditelji će težu prilagodbu na vrtić kod svog djeteta prepoznati ako dijete iskazuje: - probleme sa spavanjem, uspavljivanjem, pojavu noćnih mora - probleme s hranjenjem, kada dijete odbija jesti, odbija određene namirnice, postaje nemirno i neposlušno za stolom, baca hranu na pod - agresivna ponašanja prema drugima (braći, roditeljima, kućnim ljubimcima) ili prema samome sebi - psihosomatske tegobe (boli ga/ju trbuščić, glava, povraća, pada imunitet...) - plačljivost, cendranje, preosjetljivost - regresivna ponašanja (ponovno mokrenje u gaćice i krevet, dijete govori kao da je mala beba, boji se spavati samo u krevetiću, traži da ga se odijeva, hrani kao bebu i sl.)

Izvan kuće i vrtića

Kada krenu u vrtić i prolaze kroz prilagodbu, djeca često iste strahove i ponašanja iskazuju i u drugim prilikama kad trebaju ostati sama, primjerice, u sportskoj školici, na dječjem rođendanu, kod bake i djeda. To roditelje često zbunjuje jer su do tada djeca bez problema i rado samostalno istraživala takva nova iskustva, a onda ih odjednom odbijaju. Zbog straha od odvajanja i napuštanja, u fazi prilagodbe na vrtić djeca se više drže roditelja i ne ispuštaju ih iz vida jer osjećaju generalnu nesigurnost ma gdje se nalazili. Foto: Pixabay

Polazak u jaslice ili vrtić: Zašto se neka djeca boje i prolaze kroz tešku prilagodbu?

Sjetite se razdoblja kad ste kretali na svoj prvi posao ili kad ste napuštali poznatu radnu okolinu i odlazili na neko novo radno mjesto. Sigurno ste bili nervozni i napeti razmišljajući kako će to sve ispasti. Postavljali ste si na desetke pitanja i niste znali što možete očekivati od posla, klijenata, šefova, zadataka, niti ste znali što se očekuje od vas. Tako se osjećaju djeca kada kreću u vrtić, samo su njihove neugodne emocije još nekoliko puta intenzivnije, a uz to nemaju iskustva i racionalnosti da si sami objasne i pomognu u prilagodbi na novu situaciju. Treba im naša pomoć da prevladaju taj prvi veliki izazov. Polazak u jaslice nakon prve godine života ili u vrtić u ranoj dobi za dijete je upravo to - prva velika životna promjena i izazov. Iz sigurnosti i zaštićenosti obiteljskog doma, maminih zagrljaja i konstantne pažnje i njege, ono odlazi u okolinu i među djecu i odrasle koje ne poznaje. Dijete treba pomoć i emocionalnu podršku roditelja da se lakše prilagodi odvajanju od majke i drugih članova obitelji. Polazak u vrtić podudara se s pojavom takozvanih razvojnih strahova. Od 6. mjeseca pa do otprilike 3. godine života (iako može trajati i duže), djeca imaju razvojni strah od nepoznatih ljudi i tzv. separacijsku anksioznost ili strah od odvajanja od majke ili neke druge bliske osobe. Ti strahovi zapravo su osjećaji gubitka sigurnost i zaštite. Emocionalna potreba iza tih strahova je potreba da se vrati osjećaj sigurnosti.

O čemu ovisi hoće li se dijete prilagoditi na jaslice ili vrtić?

Kako će se dijete prilagoditi vrtiću, najviše ovisi o njegovom temperamentu. Temperament je važan kod prilagodbe zato što predstavlja naslijeđeni obrazac karakteristika koje utječu na sveukupno ponašanje djeteta. Djeca koja su po temperamentu ekstrovertirana, druželjubiva, prilagodljiva, znatiželjnija i izravna, obično se brže prilagode promjenama. S druge strane, djeca koja su introvertirana, povučena, osjetljivija, više vole interakciju jedan na jedan, njima obično treba malo više vremena da se prilagode na novu situaciju. Jako je važno da roditelj prepozna i uvaži djetetov urođeni temperament i da u skladu s time postavlja očekivanja pred dijete. To je posebno ako je roditeljev temperament drugačiji od djetetova. Naime, kad je u pitanju polazak u vrtić, ponekad se dogodi da ekstrovertirani roditelj ne razumije zašto njegovo introvertirano dijete odbija odlazak u vrtić. "Pa zar ti tamo nije lijepo? Zar se ne voliš igrati s drugom djecom? Zar ti nije divno to što u vrtiću imaš toliko puno igračaka?", zapitkivat će dijete. No kod djeteta nije pitanje sviđa li se njemu vrtić i njegovi sadržaji ili mu se ne sviđaju (jer mu se gotovo sigurno sviđaju), već je kod djeteta prevladavajuće ono kako se osjeća u vezi odvajanja od poznate okoline i osoba (njegovi unutarnji osjećaji). Nadalje, sposobnost prilagodbe ovisi i o djetetovoj dobi te iskustvima koje je imalo do tada: je li se do tada odvajalo od roditelja, je li imalo kontakt s većim brojem djece, je li bilo bolesno ili imalo druga stresna iskustava u životu? Dijete će sliku o vrtiću stvarati i na temelju roditeljevih osjećaja. Ako roditelji osjećaju nelagodu, napetost i strah u vezi polaska u vrtić, dijete će to upiti, osjetiti i zaključiti da vrtić možda nije tako dobro mjesto za njega ili nju.
preloader