Anksiozno dijete: Kako prepoznati anksioznost i pomoći svojem mališanu?
Baš kao i odrasli, djeca i mladi osjećaju zabrinutost, napetost i strah koji jednom riječju zovemo anksioznost. U nekim društvima još uvijek postoji zastarjelo i znanstveno netočno uvjerenje da “djeca nemaju što biti anksiozna jer imaju sve”. Djeca se percipiraju kao bezbrižna, sretna i nesvjesna teških i kompleksnih emocija, ali to nipošto nije tako.
Djeca osjećaju anksioznost oko raznih stvari, ljudi i situacija u različitoj razvojnoj dobi. Mnoge od tih zabirnutosti su normalne i prolazne i sastavni dio odrastanja, no ako anksioznost počne remetiti djetetovu dobrobit, tada je nužno djetetu pružiti pomoć. Naime, ako dijete dugi period živi u anksioznom stanju, posljedice za mentalno zdravlje mogu biti cjeloživotne.
Najizraženiji strah u dobi od 1 do 3 godine svakako je separacijska anksioznost. U tom razdoblju djeca obično kreću u jaslice i vrtić i mogu razviti vrlo jaki strah od odvajanja od roditelja. Djeca svoj strah manifestiraju odbijanjem odlaska u vrtić, povlačenjem, plačem, psihosomatskim tegobama (nesanica, noćne more, trbuhobolja, glavobolja). Separacijska anksioznost sasvim je normalan razvojni strah, ali ako se ne smiri ni nakon 3 do 6 mjeseci i ako se dijete ne adaptira, potrebno je potražiti pomoć stručnjaka.
Također je uobičajeno da djeca od 4 do 7 godina starosti razviju neke specifične strahove i fobije, primjerice od životinja, insekata, stranaca, grmljavine, visine, vode, krvi i mraka. Ti strahovi se obično sami od sebe povuku kako dijete raste i sazrijeva.
Kada anksioznost postaje problem za dijete?
Kada je dijete toliko napeto da mu to remeti normalno funkcioniranje, tada je vrijeme da se nešto poduzme. Na primjer, sva djeca bit će nervozna i napeta prije nekog natjecanja ili odlaska na neko novo nepoznato mjesto, ali ako je dijete toliko anksiozno da ne može napustiti dom jer “nije dobro”, “nešto ga boli” i ako je otpor popraćen plakanjem i iritabilnošću i ako se takve situacije ponavljaju, dijete je sasvim sigurno anksiozno i propušta iskustva koja su važna za njegov razvoj.
Jaka anksioznost negativno djeluje na djetetovo mentalno i emocionalno zdravlje, na njegovo samopouzdanje i osjećaj vrijednosti. Anksiozna djeca postanu tiha, povučena, opterećena smišljanjem načina kako da izbjegnu situacije koje ih čine napetima.
Koji su znakovi anksioznosti kod djeteta?
Kada dijete pati od anksiozonosti ono ne razumije i ne zna što mu se događa i odakle taj neugodni osjećaj i tjeskoba u njima. Isto tako, dijete ne može verbalizirati kako se osjeća jer ono nema rječnik kojim bi komuniciralo neugodna emocionalna stanja.
Ipak, roditelji anksioznost mogu primijetiti po sljedećim znakovima:
- Dijete je iritabilno, plačljivo i stalno traži blizinu roditelja.
- Poteškoće sa spavanjem.
- Česta buđenja noću i/ili noćne more.
- Nakon što je već uspostavilo kontrolu, dijete počinje ponovno mokriti u krevet.
- Griženje noktiju.
Malo starija djeca uz sve navedeno pokazivat će sljedeće znakove:
- Manjak samopouzdanja vidljiv u odbijanju djeteta da isprobava nova iskustva ili ima poteškoće u svladavanju jednostavnih, svakodnevnih izazova.
- Teškoće u fokusu i koncentraciji.
- Problemi sa spavanjem, gubitak apetita ili prejedanje.
- Česti ispadi ljutnje i gnjeva.
- Puno negativnih misli ili konstatni strah da će se nešto loše dogoditi.
- Izbjegavanje aktivnosti poput druženja s prijateljima, igranja ili boravka na javnim mjestima (igralištu, igraonici, sportkoj dvorani).
Zašto djeca postaju anksiozna?
Ovisno o temperamentu, neka djeca su po prirodi zabrinutija, osjetljivija i teško se nose s promjenama. Isto tako, neka djeca razvijaju anksioznost nakon što su doživjeli neku traumu poput prometne nesreće, smrti roditelja ili prirodne nepogode. Djeca koja odrastaju u obiteljima gdje su svađe, konflikti i agresivnost svakodnevica, pokazuju vrlo visoka stanja anksioznosti.
Kako pomoći anksioznom djetetu?
nakon što su prepoznali da se njihovo dijete bori sa strahovima koji su postali toliko jaki da je dijete konstantno napeto i anksiozno, važno je pokazati djetetu da ga razumiju i da vide njegove emocije. Da bi se s djetetom moglo razgovarati potrebna je smirena atmosfera puna povjerenja u kojoj će se dijete osjećati sugurno podijeliti što ga brine i muči.
Neka djeca ne znaju što osjećaju, pa će roditelj iz situacije koju je dijete ispričalo trebati djetetu objasniti što je ta neugoda koju dijete osjeća. Na primjer, roditelj može reći “Brine te da će se tati nešto loše dogoditi jer je tata policajac a na televiziji si čuo da su neki drugi policajci stradali. Osjećaš strah za njega i zbog toga se ne želiš od njega odvojiti i plačeš kad tata ide na posao a ti trebaš ići u vrtić”. Djeci je potrebno putem narativa objasniti koji su to osjećaji koje osjeća, imenovati i reflektirati mu njegove vlastite osjećaje. Na taj način dijete dobiva dojam da ga roditelj razumije i da su ti osjećaji koje ima prihvaćeni, odnosno da je u redu osjećati se tako kako se dijete osjeća.
Osim razgovora o emocijama, važno je pronaći i neko rješenje za umanjenje djetetove anksioznosti. To rješenje treba biti realno i djetetu se ne smije obećavati nešto što nije moguće. Ako pitate dijete iz primjera kako bi ono rješilo situaciju, dijete bi moglo reći “Želim da tata više nije policajac”, ali to rješenje nije ostvarivo. Umjesto toga djetetu se može predložiti “Idemo se dogovoriti s tatom da te s posla nazove na mobitel od tvoje tete u vrtiću svaki dan, pa ćeš tako znati da je tata dobro.”. Isto tako, tata može ispričati djetetu kako točno izgleda njegov dan na poslu, iskreno ali uz naglasak na to da tata i njegovi kolege paze da se ništa loše ne dogodi.
Situacija se može iskoristiti i kako bi se dijete naučilo da u sebi prepozna znakove anksioznosti. Ako se strah ponovi, dijetetu dajte mogućnost da ponovno razgovarate o istoj temi. Svrha je da dijete nauči imenovati i komunicirati emocionalne neugode, a roditelji mu potom mogu pomoći u regulaciji tih neugodnih osjećaja.
Kod anksioznog djeteta jako je važno uspostaviti ili se držati njegove rutine. Ako mu je tata obećao da će ga svaki dan nazvati u vrtić, onda to mora postati rutina sve dok se dijete ne opusti i ne proradi emocije straha. Isto tako, dijete treba imati rutinu spavanja, hranjenja, igre, higijene i svoje omiljene rituale poput čitanja priče, razgovora o danu koji je prošao i slično. Kad radite na umanjenju djetetove ansioznosti važno je da mu dajete više pažnje, vremena i više osjećaja sigurnosti unutar obiteljskog okruženja. Ako se nalazite pred nekom većom promjenom, važno je na vrijeme pripremiti dijete i razgovarati s njime o svemu što će se u budućnosti događati.
U rutinu možete ubaciti neke vrlo jednostavne tehnike opuštanja poput dubokog disanja, istezanja tijela, plesa, dugih šetnji, opuštajućih kupki, masažica pa i joge za djecu. Ako dijete ima puno briga i zabrinuto je oko puno stvari i situacija, pokušajte instalirati “kutiju briga” u koju dijete može ubacivati crteže onog što ga muči, pa jednom tjedno možete zajedno pogledati te crteže i razgovarati o strahovima.
I na kraju, u situacijama kad je dijete anksiozno i napeto, odrasli oko njega trebaju biti smireni, sigurni u sebe i puni povjerenja.
Kada potražiti stručnu pomoć?
Ako je anksioznost jaka, dugotrajna, ometajuća i uzrok mnogim drugim teškoćama u normalnom funkcioniranju i djetetovoj svakodnevici, svakako se obratite psihologu ili psihoterapeutu za pomoć.
Dobro je porazgovarati i s tetama u vrtiću i drugim odraslim osobama (bake, djedovi, članovi šire obitelji) koje sudjeluju u djetetovu odgoju i uputiti ih u situaciju te zamoliti da vam pomognu u ublažavanju problema.
Foto: Pixabay
