Tag - ljutnja

ljutnja

Izazovna ponašanja kod djece: udaranje, vikanje, svađanje… Kako pomoći sebi i djeci?

Oko drugog rođendana roditelji kod svog mališana počinju primjećivati prve iskaze vlastite volje. Dijete tada ulazi u razvojnu fazu kada želi samostalno zadovoljiti neke svoje potrebe, kada ispituje vlastite granice, počinje učiti kroz iskustvo, počinje jasno formulirati svoje želje i prohtjeve. No dijete nema kognitivnu zrelost i dovoljno iskustva da bi procijenilo što je od svih tih eksperimenata, želja, žudnji i pokušaja, za njega ili nju sigurno, zdravo i primjereno dobi. Stoga roditelji dijete moraju još godinama voditi kroz proces individuacije. Roditelji, odrasli i okolina djetetu će postavljati puno granica i davati puno objašnjenja koja dijete ponekad neće razumjeti i prihvatiti.

Naime, osim što malo dijete kognitivno ne može uvijek ispravno procijeniti je li nešto za njega dobro ili loše, ono nema ni emocionalnu zrelost i unutarnju emocionalnu samoregulaciju. I to je nešto što tek treba naučiti.

Zbog toga će dijete u dobi između 2 i 6 godina na postavljene granice, kritiku, optužbu, zabranu, uskraćivanje nečega, upozorenja te na druge frustracije i iritacije reagirati inpulzivno, burno, disregulirano. U svakodnevnom životu to znači da će često protestirati, prepirati se, svađati, vikati, udarati sebe ili druge, bacati ili uništavati stvari, glasno plakati, pregovarati…

Nekad su djeca zbog takvih ponašanja bila brzo etiketirana kao zločesta, teško odgojiva i problematična. Psihologija je takva ponašanja nazivala negativnima, pa neprihvatljivima, pa neželjenima, a danas govorimo o - izazovnim ponašanjima.

Takva neželjena ponašanja i burne emocionalne reakcije veliki su izazov roditeljima i odgojiteljima, ali su izazov i samoj djeci. Ona ne žele biti "zločesta" i čak kad i shvaćaju da se nešto ne smije, da nešto nije dobro ili sigurno za njih, svejedno neće moći kontrolirati i upravljati svojim reakcijama. Neće moći upravljati svojim emocijama i neugodnim mislima koji će dovesti do izazovnih ponašanja i do velike tjelesne uznemirenosti.

Naime, iza svakog izazovnog ponašanja prvo je bila neka misao (npr. "Nije fer!", "Nisam kriv!"). Nakon misli pojavio se neugodni osjećaj (npr. ljutnja, očaj ili bespomoćnost). Te neugodne misli i osjećaji doveli su do izazovnog ponašanja (poput plača, udaranja ili bacanja igračke u zid), a sve zajedno odrazilo se i na tjelesno stanje i fiziologiju djeteta (suze, lupanje srca, crvenilo u licu, suha usta, znojenje i sl.).

Jako je važno da roditelji i svi odrasli razumiju da djeca koja iskazuju izazovna ponašanja nisu zločesta djeca. I još je važnije da roditelji razumiju kako je ponašanje samo ono što vidimo i što prvo vidimo. No iza ponašanja skriva se nešto neugodno što stišće djetetov um i srce. No kako se dijete zbog svoje dobi i razvojnog stadija ne može samo regulirati, njegova frustracija i tjeskoba izaći će "van" kao roditelju neprihvatljivo ponašanje.

Izražavanje bunta i izazovnih ponašanja izvrsna je prilika roditeljima i odraslima da dijete nauče kako se emocionalno samoregulirati. Cilj je naučiti dijete da prepozna neugodne misli i osjećaje na vrijeme te da preusmjeri svoje ponašanje i aktivnosti na vrijeme prema onima koje će ga umiriti. Jedna od glavnih kvaliteta uspješnih i zadovoljnih odraslih ljudi je upravo mogućnosti da ostanu smireni u trenucima kad bi mogli reagirati nasilno, impulzivno ili burno. Važno je da roditelji to nauče svoju djecu ne samo kako bi u odrasloj dobi bili uspješni i zadovoljni, već i kako bi imali dobre odnose s drugim ljudima i kako bi mogli dobro i suvereno nositi izazove života.

Kako djeca najviše uče po modelu i promatranjem, izuzetno je važno da u trenucima izazovnih ponašanja roditelji i odrasli ostanu smireni. Ako vaše dijete jauče, zanovijeta, plače, jeca, dosađuje, pregovara, nadmudruje se s vama, bez obzira koliko to bilo teško, važno je da ostanete smireni. To je prvi korak i preduvjet na vašem putu reguliranja izazovnih ponašanja vašeg djeteta. Ukoliko imate poteškoća ostati smireni i regulirani, svakako potražite pomoć za sebe. Savjetujte se s osobama od povjerenja ili psihoteraputom i naučite kako da ostanete smireni u izazovnim situacijama, a kako bi bili primjer djetetu i kako bi mogli prijeći na sljedeći korak.

A taj sljedeći korak je da postanete model i učitelj djetetu za koregulaciju emocija.

Prva poruka koju dijete treba čuti je da je u redu imati sve emocije (čak i ljutnju i očaj i bijes), ali nije u redu te osjećaje iskaljivati na drugima. Jako je važno reći jasno i glasno ne agresivnom ponašanju. Djeci je jako važno čuti da su voljena i prihvaćena sa svim svojim emocijama, čak i kad su ljuta ili tužna ili "zločesta".

Druga poruka je zapravo tehnika. Važno je da naučite dijete da prepozna frustraciju, da prepozna da se u njemu ili njoj komešaju neugodni osjećaji. To će najlakše prepoznati po fiziologiji. Tijelo će im slati poruke da je u stresu. Kada to prepoznaju, djeca mogu promijeniti svoju aktivnost. Na primjer, ako se svađaju s prijateljem u vrtiću i osjete vrućinu u glavi, treba ih naučiti da se okrenu, odu po lopticu i bacaju lopticu u zid. Neugodne emocije bit će prorađene kroz prihvatljivu aktivnost i dijete će svremenom sve manje pribjegavati izazovnim ponašanjima.

Poanta je naučiti dijete tehnikama umirivanja i samoregulacije. Kad nauče umiriti i regulirati neugodne emocije i misli promjenom fokusa na neku određenu relaksirajuću ili fizičku aktivnost, manje će imati potrebe vikati, udarati, gristi, pljuvati ili plakati. Budite dosljedni i uporni, ali i strpljivi i pohvalite svaki mali korak i napredak.

O temi izazovnih ponašanja bavi se naša serija slikovnica od sljedećih pet naslova:
Momo ne želi dijeliti igračke
Momo se prepire sa sestrom
Momo uvijek želi biti prvi
Momo se svađa s mamom
Momo se tuče u vrtiću

Autorice slikovnica, Eva Brlek i Julija Kukec, psihologinje i terapeutkinje s puno iskustva u radu s djecom, detaljnije opisuju zašto dolazi do izazovnih ponašanja, kako odrasli mogu pomoći djeci, ali i konkretne tehnike umirivanja i samoregulacije kroz priče za djecu.

Cilj nam je bio pomoći djeci i roditeljima s vrlo konkretnim savjetima kako razumjeti izazovna ponašanja i kako postupati u cilju odgoja u duhu povezujućeg roditeljstva.

Ljutito dijete: Kako se nositi s agresivnim ponašanjem?

Ljutnja je emocija koja traži da bude izražena prema van. U tijelu se nakupi frustracija i ona mora biti "izbačena" - verbalno, fizički i/ili emocionalno. Mala djeca često osjećaju frustraciju i ljutnju iz raznih razloga, no najčešće zbog odgoja koji podrazumijeva postavljanje puno granica, puno uputa i obuzdavanje spontanosti i volje djeteta, uglavnom da ga se zaštiti i nauči funkcionirati u društvu. No djeca nemaju zrelost i potpuno razvijenu unutarnju kontrolu emocija, ona ne znaju verbalizirati i reći što ih ljuti ili frustrira, pa najčešće to iskazuju ponašanjem.

U blažim slučajevima dijete će plakati i protestirati, zanovijetati, pregovarati, baciti će se na pod ili skakati na mjestu uz stisnute šake i ekspresiju ljutnje na licu, no problem nastaje kada je emocija ljutnje popraćena agresivnim ponašanjem prema sebi ili drugima. Autoagresivna ponašanja su, primjerice, udaranje i ozljeđivanje sebe, čupanje kose ili grižnja noktiju, grebanje sebe. Agresivno ponašanje prema drugima podrazumijeva udaranje, guranje, čupanje, griženje, pljuvanje i slične ozljede drugih. U agresivna ponašanja ubraja se i bacanje i trganje stvari i uništavanje imovine.

Normalno je da se djeca ne mogu suvereno i organizirano nositi s neugodnim emocijama, da gube kontrolu i usmjeravaju svoju uznemirenost na roditelja. Takvi trenuci vrlo su stresni za dijete, ali i za roditelja.

Što možemo učiniti da se djetetu prizna njegova emocija koja je normalna, prirodna i očekivana, ali da ga se odvrati od nepoželjnih ponašanja koja slijede emociju ljutnje?

Prije svega treba shvatiti da je djetetovo ponašanje jedini način na koji ono može tako intenzivnu emociju komunicirati. Svojim ponašanjem dijete zapravo "govori" što ga je naljutilo i kako se osjeća. Dijete koje je toliko preplavljeno emocijom da ne može kontrolirati svoje tantrume i ispade, zapravo je dijete u stresu. Ono jednostavno ne može izraziti svoje misli i osjećaje na zreliji način zbog svoje razvojne dobi. Djetetu fale riječi, nedostaje mu jezik, kontrola impulsa i vještine rješavanja problema na organiziran i smiren način.

Kada odrasli usvoje to razumijevanje, lakše uspostave kontrolu nad svojim ponašanjem. Naime, djetetova ljutnja često izaziva ljutnju i gubitak kontrole u roditelju. Neki roditelji čak osjećaju da ih dijete neželjenim ponašanjima manipulira. No važno je također spoznati da način na koji reagiraju roditelji ima najveći utjecaj na to hoće li dijete nastaviti reagirati na frustraciju na jednak način u budućnosti.

Stoga, za dugoročnu dobrobit djeteta jako je važno da roditelji ostanu smireni. Suočeni s bijesnim djetetom, roditelji u sebi trebaju pronaći snage da na ljutnju ne odgovore ljutnjom jer će rezultat biti još više otpora i još više agresivnosti. Netko u toj situaciji mora ostati odrasla, smirena i zrela osoba, odnosno važno je da roditelji i u toj situaciji, ma koliko bilo teško, budu model ponašanja i da čak i u tim stresnim situacijama pokušaju naučiti dijete iz svog primjera kako se nositi sa frustracijom.

Smirenost roditelja ipak ne znači i popuštanje. Posebno ako je frustracija vezana za nešto što dijete želi dobiti. Poanta nije da smireni roditelj popusti i pristane na zahtjev djeteta kako bi se situacija što prije smirila. Poanta je da smireni roditelj izdrži navalu energije, tantrum i snažnu emociju kod djeteta i zadrži stabilnost dok se dijete ne umiri i ne "ispuca". Jer do djeteta se neće moći doprijeti dok je u tom stanju intenzivne reakcije i pobuđenosti. Ljutnja je iskonska emocija važna za preživljavanje te trigerira obrambene mehanizme (bježi, brani se, napadaj). Ukoliko dijete fizički ozljeđuje sebe, nekog drugog ili uništava imovinu u stanju ljutnje, smireni ga roditelj treba nježno obgrliti i spriječiti također fizički, ali bez davanja uputa i pokušaja da u tim minutama dijete nečemu poduči.

Kad se djete smiri, a smirit će se i bit će mu žao, postepeno pohvaljujte njegov napredak kada ga uočite. Svaki put kada će s manje agresivnosti izbacivati svoju ljutnju i frustraciju, pohvalom potičite razvoj samokontrole. Isto tako, svaki put kada dijete pokuša riječima opisati svoje osjećaje, kada pokuša "pregovaranjem" pronaći kompromis, odvojite vremena i saslušajte dijete. Uvažavajte i potičite komunikaciju na smireni način.

U situacijama u kojima dijete nije uzrujano nudite mu prilike da vježba vještine rješavanja problema. Potičite dijete da komunicira ono što osjeća, pitajte ga kako se osjeća, koje probleme ima i neka samo pokuša pronaći rješenje prije nego problem eskalira u frustraciju. Naime, roditelj već zna i može predvidjeti koje situacije dovode do ljutitih ispada. Trigeri su obično situacije u kojima se od djeteta traži da nešto prestane raditi ili da nešto napravi (na primjer, da se prestane igrati i spremi za kupanje, da ide spavati, da pojede obrok i sl.). Dobar način da se izbjegne tantrum je najava onoga što će se zahtijevati ("Za 10 minuta gasimo TV i idemo na kupanje", "Još 5 minuta se igraj, a onda krećemo kod bake" i sl.) te davanje izbora ("Sada idemo kod bake. Želiš li obuti crvene cipele ili ove roze tenisice?").

Kada potražiti stručnu pomoć?

Ukoliko su ispadi agresivnosti česti, svakodnevni, sve intenzivniji i nisu više očekivani za dob djeteta, ako vas djetetova ponašanja plaše i remete funkcioniranje svih članova obitelji ili okruženje u kojem dijete boravi (vrtićku grupu), svakako potražite pomoć stručnjaka - dječjeg psihologa ili psihoterapeuta. Postoje dobre i provjerene terapije koje mogu pomoći vama i vašem djetetu da prebrodite agresivna ponašanja, ublažite stres i poboljšate vaš odnos. Možete naučiti tehnike za učinkovitije upravljanje djetetovim ponašanjem, a dijete može naučiti obuzdati ometajuće ponašanje i uživati ​​u puno pozitivnijem odnosu s vama.

Eksplozivnoj djeci potrebni su smireni, sigurni roditelji

Roditeljima može biti teško i izazovno naučiti kako se nositi s agresivnim djetetom, ali za mnogu djecu to može napraviti veliku razliku. Roditelji koji su samouvjereni, smireni i dosljedni mogu biti vrlo uspješni u pomaganju djeci da razviju vještine koje su im potrebne za reguliranje vlastitog ponašanja.

To može zahtijevati više strpljenja i volje da isprobate različite tehnike nego što biste to trebali s djetetom tipičnog razvoja, ali kada je rezultat vašeg truda zapravo bolji odnos s djetetom i sretniji dom, itekako je vrijedno truda.

Foto: Pixabay

Osnovni osjećaji kod djece: LJUTNJA

Ljutnja spada u skupinu osnovnih emocija. Može biti vrlo snažna, pa ukoliko se ne znamo adekvatno s njome nositi, može potaknuti negativno raspoloženje kao i donošenje nepromišljenih odluka i reakcija. Jedan od najvećih izazova u nošenju s dječjim iskazivanjem ljutnje jest to što se istovremeno kod roditelja mogu javiti snažne emocije. Stoga da bi se pomoglo djetetu da nauči na prihvatljiv način iskazati svoju ljutnju, važno je da roditelj prvo regulira svoje ponašanje. Dijete će potom opažajući roditelja naučiti kako da se nosi s ljutnjom i kako da ju adekvatno izrazi. Važno je da se osjećaj prizna i komunicira kako bi djeca shvatila da se i mi ponekad ljutimo. Ukoliko roditelj reagira burno kada je ljut, dijete se može uplašiti svog ljutitog roditelja i može mu se javiti strah da će ga roditelj prestati voljeti, povrijediti ili napustiti. Stoga roditelji trebaju biti odgovorni za kontroliranje svojih reakcija. Ako u njima pretjeraju i ne uspiju se kontrolirati, tada je važno priznati pogrešku i ispričati se. Uredu je da dijete dobije poruku da i odrasli ponekad mogu pogriješiti i da je normalno da nismo savršeni te da se savršenstvo ne očekuje niti od njega. Ljutnja može biti obrana za izbjegavanje još neugodnijih osjećaja te može biti povezana s neuspjehom, niskim samopoštovanjem, osjećajem usamljenosti ili anksioznosti oko situacija nad kojima dijete nema mogućnost kontrole. Također, može se raditi o tome da dijete osjeća da ga drugi ne razumiju ili da se prema njemu ne odnose pravedno te je zbog toga povrijeđeno. Ljutnja koja se u nekom trenutku manifestira ne mora nužno biti povezana samo s konkretnom situacijom koja joj je prethodila, već može biti posljedica brojnih drugih nakupljenih i potisnutih osjećaja. Zato je jako važno da se dijete uči iskazivati sve svoje osjećaje, kako ugodne tako i neugodne.

Povezanost ljutnje i agresivnog ponašanja

Važno je razumjeti razliku između ljutnje i agresije te ih pravilno prepoznati kod djeteta. Ljutnja je privremeno emocionalno stanje koje je najčešće potaknuto nekom frustracijom, dok je agresija pokušaj da se namjerno nekoga ozljedi ili nešto uništi. U komunikaciji s ljutim djetetom trebamo biti motivirani željom da ga se zaštiti i razumije njegov osjećaj (jer u redu je biti ljut) te da mu se da do znanja da ste prepoznali njegov osjećaj. Ukoliko ga dijete želi izraziti kroz agresivno ponašanje tada mu je potrebno postaviti jasnu granicu i predložiti prihvatljiv način izražavanja ljutnje.

Što činiti kako bi pomogli djetetu da se nosi s ljutnjom?

  • Povećati svjesnost o emocijama (imenovati emocije kada ih uočimo kod sebe ili kod djeteta i povezivati ih s onim što ih je potaknulo)
  • Ostati smiren
  • Prihvatiti osjećaj i usmjeravati izražavanje ljutnje na prihvatljiv način
  • Koristiti jasne i dosljedne posljedice kod postavljanja granica u izražavanju ljutnje (kako bi se ograničila agresivna ponašanja)
Važno je da se dijete ne sputava u iskazivanju ljutnje. Ljutnja je normalna emocija i baš kao i sve ostale emocije potrebno ju je izraziti. Zato je važno poticati dijete da iskaže svoju ljutnju, a pritom je uloga roditelja da ga nauči kako da to učini na način da pri tome ne povrijedi sebe ili nekoga drugoga. Autorica članka: Tea Knežević, magistra psihologije, registrirana terapeutkinja igrom i koautorica serije slikovnica o emociji ljutnje
preloader