Tag - čitanje

Roditeljima je poznata situacija kad se prije spavanja uvijek traži čitanje jedne te iste priče. Ako su navikli na čitanje priče za laku noć, u jednoj fazi dijete će tražiti uvijek iznova jednu te istu slikovnicu. Tu slikovnicu već napamet znaju i mama, i tata, i mališan, i vrapci na grani, ali dijete nikako da je se zasiti. Ponekad se slikovnica toliko puta pročita da roditelji već znaju svaku riječ napamet, pa te riječi i rečenice već lagano gube i smisao. Slikovnicu mogu "čitati", a da više uopće ne gledaju u tekst. A kad priča dođe kraju, nerijetko čuju "A sad mi ju pročitaj još jednom".

Zašto djeca vole da im se jedna te ista priča pročita na stotine puta?

Zanimljivi članak na tu temu objavljen je na stranici Mentalfloss.com, pa navode da ono što je sigurno je - djeca to ne rade da bi roditelje dovela do ludila. Djeca jednostavno vole poznato i vole rutinu. Večera, kupanje, piđamica, odlazak u krevet, stisak uz mamu ili tatu i čitanje priče dio su rutine koja izuzetno odgovara djetetovom psiho-emocionalnom razvoju. Krevet je mjesto sigurnosti i udobnosti, odnosno daje idealne uvjete za pažnju i učenje. Tijekom dana, u vrtiću, školi i kod kuće, djeca su izložena stresorima, očekivanjima, neugodnim emocijama (poput tuge, straha ili ljutnje) i informacijama koji podižu razinu hormona kortizola. Taj hormon važan je za naš opstanak jer se luči kako bi se lakše snosili s novim i potencijalno opasnim situacijama te priprema tijelo i um na reakciju. No kada dođe večer i dijete je sigurno, smireno i ušuškano u svoj krevetić, razine tog hormona opadaju. U tu svrhu, priča za laku noć dodatni je alat kojim dijete samo sebe umiruje i priprema na odmor i san.

Ponavljanje je za djecu dobro

Ono što djeca ne znaju, ali možda instinktivno naslućuju, je da ponavljanje iste priče (informacija) ima niz dobrobiti za njihov intelektualni razvoj. Kada djeca nauče neku priču napamet, oni ujedno vježbaju logičke vještine, odnosno vježbaju predvidjeti događaje utemeljene na postojećem znanju. Ponavljanje također poboljšava i obogaćuje vokabular. Kad se dijete, nakon stotinu ponavljanja, više ne mora toliko usredotočiti na samu radnju i zaplet priče, tada počinje više pažnje posvećivati novim riječima. Počinje se interesirati što te riječi znače i lakše ih pamti. S vremenom djeca čak počinju primjećivati i slova i povezivati ih s riječima. Stoga budite strpljivi, čitajte (ili recitirajte napamet) priču onoliko vremena koliko dijete to zahtjeva, pa makar se radilo o tjednima. Naravno, uvijek možete nježno ponuditi i neku novu priču, ali ako dijete inzistira na jednoj te istoj, imajte na umu da mu ili joj baš ta priča iz nekog razloga odgovara na dubljim razinama. I ne očajavajte, doći će dan kad će tu priču zamijeniti neka druga koja će se čitati - tjednima. :-)

Kada ste zadnji put čuli neku priču? Tko vam ju je ispričao? Je li bila tužna, sretna, smiješna ili inspirativna? Je li imala neko značenje za vas? Jeste li iz nje izvukli neku pouku? Ljudi si međusobno pričaju priče od kad je svijeta i vijeka. Neke priče su izmišljene, ali većina priča koje pričamo naša su osobna iskustva. Pričamo drugima da bi im prenijeli znanje, kako bi ih motivirali, informirali, ali ponekad pričamo priče kako bi sebi olakšali neko teško iskustvo kroz koje smo prošli. Kada progovorimo o teškom iskustvu kroz koje smo prošli, odmah nam je lakše. Pričanje o emocijama stoga ima terapeutski učinak. A što je s djecom? Mala djeca vrlo intenzivno proživljavaju sva, pa i najmanja iskustva. U njima je također puno emocija. No zbog nezrelosti i razvojne dobi, mala djeca ne mogu svoje dojmove, emocije i iskustva upakirati u smislenu priču i podijeliti to s roditeljima ili skrbnicima. Djeci treba pomoć da uopće identificiraju svoju emociju. Trebaju pomoć da im se objasni što se oko njih događa i kroz kakva iskustva prolaze. Posebno zato što je okolina koja ih okružuje izvor mnogih nesigurnosti za malu djecu. Svijet je za njih zbunjujuć, nepoznat, kaotičan i nestrukturiran. Upravo zato je djeci važna rutina i upravo zato vole slušati priče, jer u svijetu bajki i priča postoji struktura, čvrsta fabula koja ima smisla i koju razumiju. U svijetu priča djeca se često osjećaju puno sigurnije nego u stvarnom svijetu koji ih okružuje. S obzirom na to da djeca ne mogu verbalno uobličiti ono što im se događa i kako se osjećaju, roditelji i odgojitelji imaju vrlo važnu ulogu biti taj glas koji će pričati umjesto djece. Roditelji koji djeci pričaju ili čitaju priče, otvaraju im prostor u kojem djeca mogu uroniti u svoje vlastite situacije, emocije, razmišljanja. Zašto se većina klasičnih bajki događa u šumi? Šuma je metafora za unutarnji djetetov svijet u kojem se događaju strašni zapleti, u kojem se suprotstavljaju likovi, u kojem se uvijek provlače suprotstavljene vrijednosti (dobro-zlo, moral-nemoral, agresivnost-smirenost, kukavičluk-hrabrost, laž i prijevara-iskrenost...). U šumi se možeš izgubiti, ali nećeš, jer ćeš pronaći junaka u sebi i on će pobijediti sve loše. I ono izvanjsko i ono u sebi samom.

Kako terapeutske priče pomažu djeci?

Terapeutske priče imaju sadržaj kao i svaka druga priča za djecu - jednostavan i pisan jezikom razumljivim djeci. Ono po čemu se razlikuju je vrlo promišljeno pisana fabula kojoj je cilj pomoći djetetu da prepozna sebe u nekoj situaciji, da shvati što osjeća i dobije primjer kako si može pomoći. Terapeutske priče pozivaju se na dječje emocije. Naime, iza svakog problema u ponašanju, obično stoji neka neprorađena i negativna emocija. Ako roditelji pažljivo promotre dijete i analiziraju neke vanjske čimbenike koji su se dogodili, ubrzo će shvatiti da dječja tuga, strah, ljutnja, tjeskoba ili frustracija imaju točno određeni uzrok. Ako direktno pitate dijete "Je li te rastužilo to što tata mora ići na dugo putovanje?", dijete će odgovoriti potvrdno, ali to ne znači da je proradilo osjećaj tuge, osjećaj straha zbog razdvojenosti od roditelja te strah da se tata neće vratiti. Dijete također vjerojatno neće znati ispričati nikakve detalje o tome kako se osjeća i što ga brine. No ako djetetu ispričamo priču o tome kako je, primjerice, mama maca ostavila svoje mačiće jer je išla tražiti hranu i kako je mačiće bilo strah i bili su tužni, no sve je dobro završilo jer se mama maca brzo vratila i s njima o tome porazgovarala - dijete će se poistovjetiti s mačićima. Shvatit će da nije jedino koji se tako osjeća, da se to događa i drugima, ali će pronaći i utjehu u tome da se mama maca vratila. Osjetit će zadovoljstvo što priča ima sretan kraj i to će mu pružiti osjećaj sigurnosti vezan uz tatin odlazak na putovanje. Terapeutske priče mogu djeci dati opcije što učiniti kada se suoče s nekom teškom situacijom, mogućnosti kako riješiti neki problem, ali ih također uče kako reagirati u određenim situacijama. Pričanje priča omogućuje djeci da dobe uvid u to kako se osjećaju i vodi do promjena u ponašanju. Kada se pozabavite nekom pričom, djeca u njoj ostaju duže vrijeme. Ne potiskuju emocije već imaju vremena i prostora posvetiti im se pomoću mašte, identifikacije, imitacije i empatije. Terapeutske priče daju djeci mogućnost da na vlastiti problem gledaju s distance, da se na neki način odvoje od sebe i prožive neku negativnu situaciju i osjećaj kroz životinjski lik iz priče. To im daje utjehu i jednu potpuno novu perspektivu u kojoj mogu prepoznati vlastite emocije - "Aha, ovo što osjećaju mačići je strah i tuga", odnosno "Ovo što osjećam je strah i tuga".

Što treba imati dobra terapeutska priča za djecu?

Svaka priča djeci otkriva njihov unutarnji svijet, ali terapeutska priča mora djeci ponuditi sljedeće: - Referirati se na problem koji dijete ima. To ne znači da priča mora doslovno prepričati djetetovu situaciju, već mora "pogoditi" djetetov osjećaj. Ako se dijete boji jer tata odlazi od kuće, terapeutska se priča treba baviti strahom od odvajanja od roditelja. Ako dijete stalno mora pobjeđivati u igri, tu se možda radi o strahu od neuspjeha, potrebi da ga se stalno pohvaljuje, potrebi da zadobije pažnju ili priznanje roditelja što u djetetu stvara tjeskobu i strah od neuspjeha. - Dijete se mora moći poistvojetiti s glavnim likom priče te s njim prolaziti kroz poraze, zapreke i izazove, osjetiti njegov osjećaj tuge, straha i ljutnje, ali i hrabrosti, odvažnosti i sreće. - Dijete mora osjetiti olakšanje i zadovoljstvo kada glavni lik pronalazi rješenje za svoj problem. - Priča mora biti indirektna, odnosno pričati o nekom drugom svijetu, o životinjama ili drugoj djeci kako bi se djetetu omogućila distanca i "sigurna zona", odnosno odmak. Priču treba pričati ili čitati kada imate djetetovu punu pozornost, idealno navečer. Ako dijete želi, razgovarajte o priči. Dobit ćete odličan uvid u to što se s djetetom događa i kako se osjeća.

Klasične bajke su divne. Klasične bajke su brutalne. Kada bi ih čitali u originalu, bez da su prepričane i modelirane, otkrili bi jedan prilično surov svijet. Prve bajke napisao je talijanski pisac Giambattista Basile početkom 17. stoljeća. Radilo se o orginalnim verzijama priča koje danas poznajemo kao Crvenkapicu, Pepeljugu i Matovilku. One su također bile puno agresivnije i seksualno eksplicitnije od kasnijih verzija koje su napisala braća Grimm i Charles Perrault. Ovi potonji priče su učinili dostojanstvenijima, a Disney ih je potom "upeglao" i naglasak stavio na ljepotu, bajkovitost, pravdu, ljubav i "živjeli su sretno". Mnogi se roditelji pitaju trebaju li djeci čitati te zastarjele, ponekad zastrašujuće priče koje na prvi pogled nemaju nikakve veze s modernim životom i budućnošću. Psiholozi će reći - da, svakako. Danas možda više nego ikada prije, trebalo bi te priče uvijek iznova ponavljati.

Važnost upoznavanja i prepoznavanja arhetipova

Princeze i prinčevi, kraljice i kraljevi, vještice, lovci, junaci, vitezovi, starice, lukavci, dvorske lude... sve su to arhetipovi koji postoje u gotovo svim kulturama i drevnim, mitološkim pričama koje su se usmenom predajom prenosile generacijama. Prema definiciji arhetipovi su urođeni obrasci mišljenja, osjećanja i djelovanja nastalih kao rezultat vjekovima taloženog iskustva brojnih generacija predaka. Arhetip je osnovna strukturalna i dinamička jedinica kolektivnog nesvjesnog, a funkcija mu je da pojedincu olakša snalaženje u životno važnim, kriznim situacijama. Drugim riječima, arhetipovi u našoj podsvijesti vrše snažan utjecaj na nas i predstavljaju specifične programe s kojima se svako ljudsko biće suočava, htjelo ono to ili ne, već od trenutka rođenja. Djeca podsvjesno prihvaćaju arhetipove iz bajki i žele o njima slušati i žele ih upoznati, jer upravo likovi iz bajki utjelovljuju te arhetipske figure. Osim njih isto to čine razni mitološki likovi, bogovi, heroji, pop/rock zvijezde, popularni glumci i ostali umjetnici, duhovni, politički i religijski vođe, filmska, modna, glazbena, reklamna industrija te marketing.

Učenje o dobru i zlu i emocionalno otpuštanje

Nasilje u bajkama uvijek je sadržano u zadovoljavajućoj strukturi s preokretom na stranu dobra i potrebnim sretnim završetkom. U bajkama su dobro i zlo uvijek strogo i potpuno odvojeni. U bajci nema sivih područja, nema relativiziranja zla. Izgled zlikovca dopušta djetetu da slobodno projicira vlastite nasilne osjećaje na te zločeste likove. Dijete nije u mogućnosti izraziti bijes ili nezadovoljstvo izravno prema odraslima o kojima ovisi, pa mu bajke pružaju mogućnost da te negativne osjećaje usmjeri na personificiranog zlikovca - vješticu, vuka ili maćehu. Isto tako, s obzirom da su dobro i zlo tako strogo odvojeni, dijete se može poistovjetiti s dobrim junakom ili junakinjom, ali i sa potlačenima, malima i slabima. Uz obespravljene i nepravedno potlačene likove dijete uči empatiju, ali i vrlo važnu poantu - da je moguće savladati sve prepreke i unatoč malim šansama pobijediti samog sebe i sve nevolje kako bi se u nečemu uspjelo. Ukratko, bajke omogućuju i izražavanje urođene agresivnosti i negativnosti, i istodobno čuvaju onaj važan dio života bez kojeg dijete ne može napredovati: nadu. Možda najvažniji dio bajke za svako dijete je obrat u kojem dobro pobjeđuje zlo. Malo dijete koje je bespomoćno u svijetu i potpuno ovisno o njezi i brizi odraslih, osjeća iznimno zadovoljstvo kada se lik iz bajke koji se također činio malen, bespomoćan i ovisan, uspije izboriti u okrutnom svijetu i protiv puno jačih protivnika.

Izgradnja povjerenja i osjećaja sigurnosti kroz čitanje bajki

Sama činjenica da djeci bajku čita odrasla osoba koju dijete istovremeno voli, ali je se i boji zato što je odrasla osoba autoritet, pomaže djetetu da ta dva osjećaja pomiri i zadobije osjećaj smirenosti i sigurnosti. Bajke se čitaju u sigurnosti roditeljskog doma, roditeljev glas djeluje umirujuće, a tekst koji dijete sluša pun je ponavljanja i poznatih situacija što također na dijete djeluje utješno, umanjuje mu strahove i razvija otpornost pomoću mašte.

Razvoj mašte i kritičkog mišljenja

Svima je poznato da bajke i priče razvijaju dječju maštu, ali rijetko se govori zašto je to važno. Važno je zato što razvoj mašte, sposobnost vizualizacije i kreativnost mogu odrediti tip obrazovanja, karijeru i kvalitetu života koju će dijete jednog dana imati. Preko bajki djeca upoznaju razne nove situacije i osjećaje - sreću i tugu, primanje i davanje, pravdu i nepravdu, tugu i sreću, nadu i beznađe, teškoće i lakoću života, probleme i načine da se oni riješe. Nerijetko će upravo bajke djetetu pomoći u razvijanju vlastitog kritičkog mišljenja. Postavljat će puno pitanja i zanimati se zašto neki lik nije postupio drugačije, preispitivat će odluke svoje omiljene princeze, pokušavati pronaći drugačija rješenja za određene događaje u priči. Djeca uče da mnoge odluke u životu imaju ozbiljne i teške posljedice pa razvijaju i osjećaj odgovornosti, uče se promišljati i razvijati intuiciju. Sve navedeno itekako su dobar razlog da stavite djete u krilo, dohvatite Snjeguljicu, Malu sirenu ili Ivicu i Maricu i zajedno kroz čitanje učite o svijetu i o sebi. Albert Einstein bio je u pravu: "Ako želite da vam djeca budu inteligentna, čitajte im bajke".

Dok vi uporno i predano likovima iz slikovnice koje promatra vaše dijete dajete ton, sigurno ste pitate razumije li ono išta od toga što vi pročitate i u kojem je uopće svijetu dječja glavica prilikom čitanja? Prema rezultatima istraživanja koje je nedavno predstavilo Pedijatrijsko američko društvo, čini se da čitanje bebama itekako utječe na njihov razvoj te donosi brojne benefite. U najnovije istraživanje bilo je uključeno više od 250 mama i beba koje su bile praćene od šestog mjeseca života pa sve do navršenih četiri i pol godine. Grupu istraživača zanimalo je koliko dana u tjednu mame čitaju svojim bebama te koliko se zapravo kvalitetno posvete čitanju. Pod kvalitetno se pritom podrazumijevalo jesu li za vrijeme čitanja djetetu ukazivali na slike i pričali o njima. Na kraju istraživanja potvrđeno je da količina pročitanih knjiga i kvaliteta itekako imaju utjecaja na vještine pismenosti u djetinjstvu. Također je i potvrđeno da vještina čitanja pomaže komunikaciji između djeteta i roditelja što je ključno za poticanje mozga u učenju govora i čitanja. “Mislim da je čitanje knjiga stvarno važno u kontekstu razvijanja jezičnih interakcija koja se događaju”, za Huffington Post objasnila je voditeljica istraživanja Carolyn Cates s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u New Yorku. Novo istraživanje samo je još jedna potvrda u nizu koliko je čitanje naglas važno za razvoj djeteta. Snimke mozga djece predškolske dobi pokazuju da oni koji su redovito slušali čitanje naglas imaju veću aktivnost mozga u dijelovima poput onih koji su zaduženi za razumijevanje pripovijedanja i vizualizaciju slika. Stoga za sve roditelje, poruka je jasna: Po stoti put ispočetka uzmite knjigu u ruke i nastavite čitati tamo gdje ste stali jer će se vama i vašem djetetu to višestruko isplatiti. Ako vam manjka ideja oko odabira slikovnica, predlažemo Vam da bacite oko OVDJE i izaberete nešto za mala svakodnevna obiteljska druženja uz knjigu.

Dosadašnja iskustva pokazala su da većina djece nauči čitati između šeste i sedme godine života. Naravno, uvijek postoji i izuzetaka koji nauče slova već sa četiri ili pet godina starosti. Prisilno tjerati dijete da nauči čitati može negativno utjecati na djetetov interes za čitanjem. Roditelji, volju za čitanjem djetetu ne mogu nametnuti, ali zato čitanje mogu učiniti zanimljivim. Čitajte sa svojim klincima i igrajte se sa knjigama dok čitate zajedno. Ovaj način siguran je put da ohrabrite dijete da zavoli čitanje.

1. Budite primjer djetetu

Opće je poznato da su djeca kopija svojih roditelja. Ako vi ne čitate knjige, ne možete očekivati da će se kod djece stvoriti volja i želja za čitanjem. Dijete vas treba redovito vidjeti kako čitate i pišete. Morate mu objasniti važnosti i smisao čitanja.

2. Izdvojite vrijeme za čitanje

Svakodnevno izdvojite vrijeme za čitanje. Mnoga djeca, primjerice, uživaju u pričama za laku noć. Iskoristite vrijeme prije spavanja za jednu lijepu priču u kojoj ćete uživati i vi i dijete.

3. Zanimljivo štivo

Čitajte knjige u kojima dijete uživa. Izbjegavajte štiva koja su mu dosadna i nezanimljiva. Najvažnije je zadržati koncentraciju kod djeteta.

4. Glasno čitanje 

Čitajte naglas s djetetom i na taj mu način pomognite u proširenju rječnika. Pokažite mu da čitanje može biti zabavno i naučite ga kako da poveže glasove sa slovima na stranicama. Uz to, praksa je pokazala da dijete voli roditeljski glas, osjeća da mu poklanjate pozornost.

5. Igrajte se

Pričajte smiješnim glasom i imitirajte životinjske likove. Na ovaj način sigurno ćete zainteresirati dijete za priču. Pokazujte mu slike i dajte mu zadatak da imenuje predmete koje vidi na njoj. Objasnite mu kako su slike povezane sa pričom. Igrajte se i igara riječima. Izgovorite ili napišite riječi s promijenjenim redoslijedom slova i zamolite dijete da pogodi o kojim se riječima radi.

6. Stvorite priliku 

Stvorite prilike u kojima će dijete čitati i izvan vremena predviđenog za čitanje. Ostavljajte mu poruke na jastuku, u džepu. Zamolite prijatelje ili rodbinu da vam šalju razglednice ili pisma. Postavite slova-magnete na hladnjak kako bi dijete moglo spontano slagati riječi, rečenice i priče. Ne zaboravite da djeca rado čitaju plakate i znakove uz cestu pa vožnju iskoristite za otkrivanje novih riječi.

7. Razgovarajte

Nakon što pročitate knjigu ili priču, uvijek razgovarajte o njoj. Ako dijete u tome osobito uživa, možete ga zamoliti da ispriča alternativni završetak priče. Potaknite dijete da ponavlja fraze iz teksta. Odgovorite djetetu na sva pitanja koje vam postavi prilikom čitanja.

8. Opskrbite se knjigama

Djeca koja su okružena knjigama u svome domu sklonija su pokazati afinitet prema čitanju. Rasporedite slikovnice, bajke i ostale sadržaje zanimljive djetetu svuda po kući kako bi ga potakli da zavoli čitanje. Imajte na umu da čitanjem, djeca proširuju rječnik, način izražavanja, potiču maštu i kreativnost te socijalne sposobnosti. Neka istraživanja pokazala su da djeca koja čitaju iz zabave povećavaju svoju inteligenciju te da takvo čitanje povećava literarne i matematičke sposobnosti koje se nastavljaju i u odrasloj dobi. Znanstveno je dokazano kako 30 minuta čitanja dnevno dvogodišnjacima mogu poboljšati vokabular u manje od pet mjeseci. Jesu li knjiga i vaš mališan već spremni za čitanje?