Tag - emocije

emocije

Što su osnovne ili bazične emocije?

Široko prihvaćena definicija osnovnih emocija i njihovih ekspresija sugerira da svi ljudi na svijetu, bez obzira na kulturu i okruženje u kojem odrastaju, od najranije dobi pokazuju - ljutnju, strah, tugu i sreću. Bebe stare svega šest mjeseci već će se smijati kad su sretne, plakati kad su tužne, smrznuti se kad su uplašene, mrštiti se kad su ljute ili frustrirane.

Osnovne emocije univerzalno su prepoznatljive kod svih ljudi, bez obzira na dob ili sredina iz kojih dolaze. Na licu bilo koje osobe na svijetu vrlo lako ćemo primijetiti tugu ili ljutnju, čitajući izraze na njezinu licu. Osnovne emocije nastaju automatski, ne možemo na njih utjecati voljom ili ih dekonstruirati. One su urođene, automatske, nesvjesne, ne možemo ih kontrolirati, brze i potiču ponašanja koja osiguravaju preživljavanje.

Dr. Paul Ekman koji je prvi skovao termin "osnovne emocije" te je jedan od najvećih svjetskih stručnjaka za mikroekspresije lica vezane za emocije, odredio je još dvije emocije kao osnovne - iznenađenje i gađenje. Kasnije je Robert Plutchik govorio o osam osnovnih emocija i grupirao ih je u parove suprotnosti: sreća-tuga, ljutnja-strah, povjerenje-nepovjerenje, iznenađenje-predviđanje.

Osnovne emocije opisuju se kroz splet osjećaja, pa je tako tuga emocionalno stanje koje karakteriziraju osjećaji razočaranja, žalosti i bespomoćnosti. Sreća je ugodno emocionalno stanje koje izaziva osjećaje radosti i zadovoljstva. Ljutnja je iskonska emocija važna za preživljavanje te trigerira obrambene mehanizme, a ljutnja vodi do neprijateljskih osjećaja te frustracije.

Za razliku od osnovnih emocija, kompleksne emocije razlikuju se u svojoj pojavnosti od kulture do kulture i od čovjeka do čovjeka. Neke od komplesnih emocija su duboko žalovanje, ljubomora, mržnja i krivnja.

Sve emocije, osnovne i kompleksne, igraju ogromnu ulogu u tome kako ćemo živjeti ili živimo svoj život, utječu na naše fitičko zdravlje i na naše interpersonalne odnose. One utječu na to kako vidimo svijet i kako doživljavamo druge ljude i njihove namjere i ponašanja.

Moderna psihologija puno pažnje posvećuje emocijama kod djece jer se mala djeca najviše i izražavaju kroz emocije. S obzirom na to da kognitivno zbog razvojne dobi nisu u mogućnosti verbalizirati što im se događa, ona će svoja fizička i psiho-emocionalna stanja iskazivati najčešće kroz osnovne i kompleksne emocije. Potom će te izražene ili neizražene emocije povratno utjecati na njihovo tijelo ili psihu.

15.04.2022.
Podrška roditeljstvu
Pročitaj više

Ljutito dijete: Kako se nositi s agresivnim ponašanjem?

Ljutnja je emocija koja traži da bude izražena prema van. U tijelu se nakupi frustracija i ona mora biti "izbačena" - verbalno, fizički i/ili emocionalno. Mala djeca često osjećaju frustraciju i ljutnju iz raznih razloga, no najčešće zbog odgoja koji podrazumijeva postavljanje puno granica, puno uputa i obuzdavanje spontanosti i volje djeteta, uglavnom da ga se zaštiti i nauči funkcionirati u društvu. No djeca nemaju zrelost i potpuno razvijenu unutarnju kontrolu emocija, ona ne znaju verbalizirati i reći što ih ljuti ili frustrira, pa najčešće to iskazuju ponašanjem.

U blažim slučajevima dijete će plakati i protestirati, zanovijetati, pregovarati, baciti će se na pod ili skakati na mjestu uz stisnute šake i ekspresiju ljutnje na licu, no problem nastaje kada je emocija ljutnje popraćena agresivnim ponašanjem prema sebi ili drugima. Autoagresivna ponašanja su, primjerice, udaranje i ozljeđivanje sebe, čupanje kose ili grižnja noktiju, grebanje sebe. Agresivno ponašanje prema drugima podrazumijeva udaranje, guranje, čupanje, griženje, pljuvanje i slične ozljede drugih. U agresivna ponašanja ubraja se i bacanje i trganje stvari i uništavanje imovine.

Normalno je da se djeca ne mogu suvereno i organizirano nositi s neugodnim emocijama, da gube kontrolu i usmjeravaju svoju uznemirenost na roditelja. Takvi trenuci vrlo su stresni za dijete, ali i za roditelja.

Što možemo učiniti da se djetetu prizna njegova emocija koja je normalna, prirodna i očekivana, ali da ga se odvrati od nepoželjnih ponašanja koja slijede emociju ljutnje?

Prije svega treba shvatiti da je djetetovo ponašanje jedini način na koji ono može tako intenzivnu emociju komunicirati. Svojim ponašanjem dijete zapravo "govori" što ga je naljutilo i kako se osjeća. Dijete koje je toliko preplavljeno emocijom da ne može kontrolirati svoje tantrume i ispade, zapravo je dijete u stresu. Ono jednostavno ne može izraziti svoje misli i osjećaje na zreliji način zbog svoje razvojne dobi. Djetetu fale riječi, nedostaje mu jezik, kontrola impulsa i vještine rješavanja problema na organiziran i smiren način.

Kada odrasli usvoje to razumijevanje, lakše uspostave kontrolu nad svojim ponašanjem. Naime, djetetova ljutnja često izaziva ljutnju i gubitak kontrole u roditelju. Neki roditelji čak osjećaju da ih dijete neželjenim ponašanjima manipulira. No važno je također spoznati da način na koji reagiraju roditelji ima najveći utjecaj na to hoće li dijete nastaviti reagirati na frustraciju na jednak način u budućnosti.

Stoga, za dugoročnu dobrobit djeteta jako je važno da roditelji ostanu smireni. Suočeni s bijesnim djetetom, roditelji u sebi trebaju pronaći snage da na ljutnju ne odgovore ljutnjom jer će rezultat biti još više otpora i još više agresivnosti. Netko u toj situaciji mora ostati odrasla, smirena i zrela osoba, odnosno važno je da roditelji i u toj situaciji, ma koliko bilo teško, budu model ponašanja i da čak i u tim stresnim situacijama pokušaju naučiti dijete iz svog primjera kako se nositi sa frustracijom.

Smirenost roditelja ipak ne znači i popuštanje. Posebno ako je frustracija vezana za nešto što dijete želi dobiti. Poanta nije da smireni roditelj popusti i pristane na zahtjev djeteta kako bi se situacija što prije smirila. Poanta je da smireni roditelj izdrži navalu energije, tantrum i snažnu emociju kod djeteta i zadrži stabilnost dok se dijete ne umiri i ne "ispuca". Jer do djeteta se neće moći doprijeti dok je u tom stanju intenzivne reakcije i pobuđenosti. Ljutnja je iskonska emocija važna za preživljavanje te trigerira obrambene mehanizme (bježi, brani se, napadaj). Ukoliko dijete fizički ozljeđuje sebe, nekog drugog ili uništava imovinu u stanju ljutnje, smireni ga roditelj treba nježno obgrliti i spriječiti također fizički, ali bez davanja uputa i pokušaja da u tim minutama dijete nečemu poduči.

Kad se djete smiri, a smirit će se i bit će mu žao, postepeno pohvaljujte njegov napredak kada ga uočite. Svaki put kada će s manje agresivnosti izbacivati svoju ljutnju i frustraciju, pohvalom potičite razvoj samokontrole. Isto tako, svaki put kada dijete pokuša riječima opisati svoje osjećaje, kada pokuša "pregovaranjem" pronaći kompromis, odvojite vremena i saslušajte dijete. Uvažavajte i potičite komunikaciju na smireni način.

U situacijama u kojima dijete nije uzrujano nudite mu prilike da vježba vještine rješavanja problema. Potičite dijete da komunicira ono što osjeća, pitajte ga kako se osjeća, koje probleme ima i neka samo pokuša pronaći rješenje prije nego problem eskalira u frustraciju. Naime, roditelj već zna i može predvidjeti koje situacije dovode do ljutitih ispada. Trigeri su obično situacije u kojima se od djeteta traži da nešto prestane raditi ili da nešto napravi (na primjer, da se prestane igrati i spremi za kupanje, da ide spavati, da pojede obrok i sl.). Dobar način da se izbjegne tantrum je najava onoga što će se zahtijevati ("Za 10 minuta gasimo TV i idemo na kupanje", "Još 5 minuta se igraj, a onda krećemo kod bake" i sl.) te davanje izbora ("Sada idemo kod bake. Želiš li obuti crvene cipele ili ove roze tenisice?").

Kada potražiti stručnu pomoć?

Ukoliko su ispadi agresivnosti česti, svakodnevni, sve intenzivniji i nisu više očekivani za dob djeteta, ako vas djetetova ponašanja plaše i remete funkcioniranje svih članova obitelji ili okruženje u kojem dijete boravi (vrtićku grupu), svakako potražite pomoć stručnjaka - dječjeg psihologa ili psihoterapeuta. Postoje dobre i provjerene terapije koje mogu pomoći vama i vašem djetetu da prebrodite agresivna ponašanja, ublažite stres i poboljšate vaš odnos. Možete naučiti tehnike za učinkovitije upravljanje djetetovim ponašanjem, a dijete može naučiti obuzdati ometajuće ponašanje i uživati ​​u puno pozitivnijem odnosu s vama.

Eksplozivnoj djeci potrebni su smireni, sigurni roditelji

Roditeljima može biti teško i izazovno naučiti kako se nositi s agresivnim djetetom, ali za mnogu djecu to može napraviti veliku razliku. Roditelji koji su samouvjereni, smireni i dosljedni mogu biti vrlo uspješni u pomaganju djeci da razviju vještine koje su im potrebne za reguliranje vlastitog ponašanja.

To može zahtijevati više strpljenja i volje da isprobate različite tehnike nego što biste to trebali s djetetom tipičnog razvoja, ali kada je rezultat vašeg truda zapravo bolji odnos s djetetom i sretniji dom, itekako je vrijedno truda.

Foto: Pixabay

15.04.2022.
Podrška roditeljstvu, ,
Pročitaj više

Osnovni osjećaji kod djece: TUGA

Zdrava beba zaplače odmah po rođenju, no prvi nejasni znakovi tuge javljaju se oko osmog tjedna života. U tom razdoblju, beba je tužna kada nema pozitivnih interakcija s odraslima. Do bebina 6. mjeseca starosti, poželjno je reagirati na svaki njezin plač i ostale „pozive“ kako bi se zadovoljile njezine potrebe. To čini bebu sigurnom i razvija povjerenje u okolinu.

Zašto su djeca tužna?

Univerzalni okidači tuge kod djece (i odraslih) su gubitak ili odvojenost od dragocjenog predmeta ili osobe. Djeca reagiraju drugačije od odraslih u mnogim situacijama. Za njih su mnoge situacije nove, drugačije, nepoznate, a i emocionalne reakcije su im intenzivnije od onih koje imaju odrasli. Štoviše, često se dogodi da je dijete jako uznemireno zbog situacije koje odrasla osoba nije uopće percipirala ili ju je percipirala kao nešto što nije „strašno“. Dobar primjer je kada jedno dijete drugome po treći put toga dana "otme" igračku i ono već po treći puta zaplače zato što mu je igračka oduzeta. S aspekta odrasle osobe, koja ima puno „važnijih“ problema u životu, financijskih, poslovnih, bračnih i drugih, ovaj djetetov problem je minoran. Što je najgore što se uopće može dogoditi djetetu? Ionako će dobiti novu igračku, ionako ima punu sobu igračaka itd. Međutim, problem je u tome što je djetetu to strašno. Djetetu ta igračka predstavlja puno više od same igračke kao i interakcija s drugim djetetom. Dijete tek uči kako postupati u situacijama kada se takvo što dogodi i kada izgubi nešto što je njemu vrijedno. U konačnici, dijete je to koje ima emocionalnu reakciju te treba odraslu osobu da bude tu uz njega i da mu pomogne da se smiri.

Kako prepoznati neverbalne znakovi tuge?

– glava je spuštena i pogled usmjeren prema dolje, – opuštenije držanje, – gubitak mišićnog tonusa, – glas je mekši, – dijete manje komunicira. Naravno, ponekad se uz tugu istovremeno javlja i ljutnja, razočaranje, frustracija, pa onda i dijete izgleda drugačije.

Što činiti kada je dijete tužno?

Univerzalne funkcije tuge su traženje pomoći i nadoknada izgubljenog. Stoga, prvo i osnovno prepoznajte tu tugu. To možete učiniti bilo riječima „vidim da te je ovo jako rastužilo“ ili jednostavnim fizičkim kontaktom poput zagrljaja. Moguće je da će ovakva reakcija odrasle osobe izazvati kod djeteta još intenzivniji plač, no to je normalna pojava jer smo svojim postupkom dali djetetu dozvolu da u potpunosti izrazi svoju tugu. Kada vidite i osjetite da se dijete smirilo, ponudite mu opcije: 1. Porazgovarate o tome što ga je rastužilo. Što je dijete mlađe, imajte na umu da količina riječi i dužina trajanja razgovora treba biti manja. 2. Ako je dijete starije i lakše se izražava kroz crteže ili pisanje, onda mu ponudite da nacrta/napiše što ga je rastužilo. Djeca se na različite načine izražavaju i ponekad, ako smo mi sami jači na riječima i volimo sve izverbalizirati, a dijete nije takvo, pa će mu pomoći neki drugi oblici samoizražavanja.

3. Porazgovarajte ima li nešto drugo čime mu možete nadoknaditi izgubljeno.

Što ne činiti kada je dijete tužno? U velikoj želji da pomognu djetetu i učine ga što brže sretnim, odrasli često požele riješiti djetetov problem i time odagnati njegovu tugu riječima poput „ne brini se, nije to ništa strašno“ ili nudeći rješenje za određenu situaciju koje u potpunosti rješava djetetov problem. Drugi čest razlog zašto odrasli pokušavaju brzo smiriti djecu jest zato što ih zna nervirati djetetova plačljivost i tuga, osobito zbog toga što su djetetove emocije burne, intenzivne, česte, snažne, nestabilne pa ih odrasli nerijetko ovim rečenicama pokušavaju prekinuti: „dječaci/djevojčice ne plaču“, „ti si veliki dječak/djevojčica, ne plači“ i sl. No, iako djetetove emocije imaju navedene karakteristike, one su i jednostavne, spontane, kratkotrajne te se dijete ne zna suzdržati pa ih pokazuje otvoreno što isto tako olakšava odrasloj osobi da razumije djetetov unutarnji svijet. Kada je riječ o iskrenoj tuzi, tada je iznimno važno da se dozvoli djetetu da odtuguje gubitak ili odvojenost koju je doživjelo. Ako se djetetu ne da prostor i vrijeme da žaluje, ti osjećaji tuge i žalosti ostat će u djetetovom tijelu i mogu se manifestirati kroz puno drugih različitih načina. Autorica članka: Tea Knežević, magistra psihologije, registrirana terapeutkinja igrom i koautorica serije slikovnica o emociji ljutnje
12.03.2018.
Podrška roditeljstvu,
Pročitaj više

Osnovni osjećaji kod djece: STRAH

Zanimljivo je da se tijekom čitavog perioda odrastanja, osobito u predškolskom razdoblju, izmjenjuju tvz. razvojni strahovi, pa opet, mnogi roditelji ne uočavaju strahove kod svoje djece na svakodnevnoj razini. Što mislite zašto je tome tako? Najjednostavniji odgovor bi bio – djeca se uplaše različitih stvari, što odrasli ili ne percipiraju ili ne percipiraju kao prijeteće pa odbace to kao izvor straha za sebe, a onda i za dijete. Univerzalni okidači za strah su prijetnja za fizičko ili psihološko blagostanje osobe. Prvi strahovi vidljivi su kod beba u dobi od šest mjeseci starosti. Bebe se tada boje novih i nepoznatih predmeta te strah mogu izražavati kad vide nepoznata lica. Bebe mogu izraziti i strah od visine. Važno je znati da se beba starosti od tri do šest mjeseci brže smiruje u blizini roditelja. Nakon šestog mjeseca beba sve češće izražava specifičan strah – separacijski strah, odnosno strah od odvajanja od roditelja. U drugoj godini života, djeca imaju mnogo strahova: strah od jakih zvukova (grmljavina, usisavača), tamnih boja, velikih objekata (kamiona), promjena u prostoru, vjetra, kiše, divljih životinja, odvajanja od majke u vrijeme odlaska na spavanje, mraka, samoće. Separacijski strah i strah od stranih lica obično se smanjuje u 2. godini života, no može se pojaviti u novim i nepoznatim situacijama (npr. na izletištima, tijekom zimovanja i ljetovanja i promjene okoline). Između treće i četvrte godine, javljaju se strahovi od životinja, stranih ljudi, predmeta, ružnih lica, maski, nakaza, mraka, policajaca, lopova, insekata, te neočekivanog razvoja situacije. Zamislite da šećete u dječjem parku „dinosaursa“ i da se odjednom pojavi veliki dinosaurs. Vi jako dobro znate da je to samo veliki dinosaurs – igračka, ali zna li i Vaš trogodišnjak? Ne zna. Ako je otvoreniji i skloniji novim iskustvima, vrlo vjerojatno će prije svega biti iznenađen i blago uplašen kada vidi nešto što je jako veliko i što viđa u crtićima kao strašno biće. Djeca u ovoj dobi teško razaznaju što je stvarno a što je proizvod njihove mašte ili crtića. Upravo zbog toga, dijete koje vidi ogromnog dinosaursa će vjerojatno prvo pomisliti da je stvaran i u najmanju ruku biti jako iznenađen. U petoj godini života, počinje padati strah od poznatih životinja, no raste strah od divljih životinja, od mraka, samoće, odvajanja od majke, te se mogu pojaviti noćne more. Oko 5. godine života pojavljuje se strah od imaginarnih bića (vještica, zmajeva) te dijete počinje uviđati i potencijalne stvarne opasnosti poput onih od zmija. U šestoj godini života djeca se počinju bojati nesretnih slučajeva, bolesti, mraka, imaginarnih bića, nepoznatih osoba, duhova, lopova, fantoma koji se skrivaju ispod kreveta, strah da se majka neće vratiti kući. Smanjuju se strahovi od ružnih ljudi i nakaza, a počinju rasti strahovi od realnih situacija: od ozljeđivanja, pada, psa. Strahovi sedmogodišnjaka su strah od mraka, tavana, podruma, sjena, duhova, vještica, špijuna, ljudi koji se skrivaju pod krevetom i u ormaru, te se pojačava strah od gubitka ljubavi od roditelja i drugih bliskih osoba. Strahovi im se mogu pojačati nakon pričanja strašnih priča, gledanja strašnih filmova, crtića, igranja igrica. S obzirom na razvojne strahove, ali i na one na dnevnoj bazi koje se događaju pojedinačnom djetetu, može se zaključiti da dijete vjerojatno često doživljava ovaj osjećaj.

Koji su neverbalni znakovi straha?

Zamrzavanje ili bijeg, udaljavanje Povlačenje glave i tijela prema unutra Viši ton glasa Iznenadno i ubrzano udisanje zraka

Kako pomoći uplašenom djetetu?

Univerzalne funkcije straha su pripremiti tijelo da izbjegne prijetnju koja bi mu mogla naštetiti. Ili da barem umanji utjecaj te prijetnje na tijelo. Vratimo li se ranije spomenutom dječaku koji se šetao dječjim parkom sa svojim roditeljima i „naletio“ na dinosaursa u pravoj veličini. Taj dječak stao je zakopan na mjestu kada ga je ugledao i netremice ga gledao. Kako su njegovi roditelji mogli reagirati, znajući da dinosaurs nije živ? Mogli su mu reći nešto poput: „Ovo te zbilja iznenadilo, nisi očekivao da ćeš vidjeti dinosaursa u pravoj veličini. No ovaj dinosaurs nije pravi, to su ga odrasli napravili za zabavu.“ Što bi se ovom rečenicom poručilo djetetu? Poručilo bi mu se da se prepoznao njegov osjećaj – prije svega iznenađenje nečega što nije očekivalo. Potom bi mu se naglasilo da dinosaurs nije stvaran, čime bi mu se pomoglo da razdvoji maštu od realnosti. Ako se dijete uplaši, može mu se reći sve to te mu omogućiti fizički kontakt, poput zagrljaja. Zagrljaj tijekom doživljavanja straha, služi da se povrati izgubljeni osjećaj sigurnosti i tako ponovno emocionalno uravnoteži um i tijelo.

Što ne činiti kada je dijete uplašeno?

Smijati mu se Odbacivati snagu trenutnog djetetovog osjećaja straha Davati brzinska rješenja Postavljati puno pitanja A što ne bi bilo dobro da se kaže i učini kada se vidi da se dijete boji „dinosaursa“? Mama, gore spomenutog dječaka, kada je vidjela da se je njezin sin odjednom stao ukopan na mjestu, a do tog trenutka je veselo trčao, ga je više puta pitala jedno te isto pitanje – da li se bojiš – kroz smijeh. Njoj je bilo smiješno kako se on ukopao na licu mjesta, jako iznenađen i pomalo uplašen. Nakon što je ponovila četiri puta pitanje – da li se bojiš – dječak se okrenuo i počeo trčati prema smjeru od kuda je došao s roditeljima.
Autorica članka: Tea Knežević, magistra psihologije, registrirana terapeutkinja igrom i koautorica serije slikovnica o emociji straha
05.03.2018.
Podrška roditeljstvu,
Pročitaj više

Osnovni osjećaji kod djece: LJUTNJA

Ljutnja spada u skupinu osnovnih emocija. Može biti vrlo snažna, pa ukoliko se ne znamo adekvatno s njome nositi, može potaknuti negativno raspoloženje kao i donošenje nepromišljenih odluka i reakcija. Jedan od najvećih izazova u nošenju s dječjim iskazivanjem ljutnje jest to što se istovremeno kod roditelja mogu javiti snažne emocije. Stoga da bi se pomoglo djetetu da nauči na prihvatljiv način iskazati svoju ljutnju, važno je da roditelj prvo regulira svoje ponašanje. Dijete će potom opažajući roditelja naučiti kako da se nosi s ljutnjom i kako da ju adekvatno izrazi. Važno je da se osjećaj prizna i komunicira kako bi djeca shvatila da se i mi ponekad ljutimo. Ukoliko roditelj reagira burno kada je ljut, dijete se može uplašiti svog ljutitog roditelja i može mu se javiti strah da će ga roditelj prestati voljeti, povrijediti ili napustiti. Stoga roditelji trebaju biti odgovorni za kontroliranje svojih reakcija. Ako u njima pretjeraju i ne uspiju se kontrolirati, tada je važno priznati pogrešku i ispričati se. Uredu je da dijete dobije poruku da i odrasli ponekad mogu pogriješiti i da je normalno da nismo savršeni te da se savršenstvo ne očekuje niti od njega. Ljutnja može biti obrana za izbjegavanje još neugodnijih osjećaja te može biti povezana s neuspjehom, niskim samopoštovanjem, osjećajem usamljenosti ili anksioznosti oko situacija nad kojima dijete nema mogućnost kontrole. Također, može se raditi o tome da dijete osjeća da ga drugi ne razumiju ili da se prema njemu ne odnose pravedno te je zbog toga povrijeđeno. Ljutnja koja se u nekom trenutku manifestira ne mora nužno biti povezana samo s konkretnom situacijom koja joj je prethodila, već može biti posljedica brojnih drugih nakupljenih i potisnutih osjećaja. Zato je jako važno da se dijete uči iskazivati sve svoje osjećaje, kako ugodne tako i neugodne.

Povezanost ljutnje i agresivnog ponašanja

Važno je razumjeti razliku između ljutnje i agresije te ih pravilno prepoznati kod djeteta. Ljutnja je privremeno emocionalno stanje koje je najčešće potaknuto nekom frustracijom, dok je agresija pokušaj da se namjerno nekoga ozljedi ili nešto uništi. U komunikaciji s ljutim djetetom trebamo biti motivirani željom da ga se zaštiti i razumije njegov osjećaj (jer u redu je biti ljut) te da mu se da do znanja da ste prepoznali njegov osjećaj. Ukoliko ga dijete želi izraziti kroz agresivno ponašanje tada mu je potrebno postaviti jasnu granicu i predložiti prihvatljiv način izražavanja ljutnje.

Što činiti kako bi pomogli djetetu da se nosi s ljutnjom?

  • Povećati svjesnost o emocijama (imenovati emocije kada ih uočimo kod sebe ili kod djeteta i povezivati ih s onim što ih je potaknulo)
  • Ostati smiren
  • Prihvatiti osjećaj i usmjeravati izražavanje ljutnje na prihvatljiv način
  • Koristiti jasne i dosljedne posljedice kod postavljanja granica u izražavanju ljutnje (kako bi se ograničila agresivna ponašanja)
Važno je da se dijete ne sputava u iskazivanju ljutnje. Ljutnja je normalna emocija i baš kao i sve ostale emocije potrebno ju je izraziti. Zato je važno poticati dijete da iskaže svoju ljutnju, a pritom je uloga roditelja da ga nauči kako da to učini na način da pri tome ne povrijedi sebe ili nekoga drugoga. Autorica članka: Tea Knežević, magistra psihologije, registrirana terapeutkinja igrom i koautorica serije slikovnica o emociji ljutnje
22.02.2018.
Podrška roditeljstvu,
Pročitaj više

DJECA I EMOCIJE: Vaše dijete često plače? Umjesto “Prestani plakati” radije kažite sljedeće…

Djeca, posebno ona manja, plaču nekoliko puta dnevno. Plaču zato jer im je brat ili seka uzeo igračku iz ruke, zato jer ne žele jesti, jer moraju u vrtić, jer nisu pobijedili u igri, jer su pali dok su trčali po kući i radi mnogo, mnogo drugih stvari i situacija. Većina tih situacija odraslima se čini beznačajnima i nedovoljno dobrim razlogom za suze. Pa kad nemaju vremena i puna im je kapa cendranja, suza i natezanja oko svake sitnice, često jednostavno djetetu kažu "Prestani plakati" ili "Nemoj plakati". Ponekad i u povišenom tonu, jer nemaju više snage objašnjavati, tješiti i uvjeravati dijete da je sve u redu i da nije, primjerice, važno tko je stisnuo gumb u liftu, jer će imati priliku sljedeći put stisnuti baš on ili ona. Ipak, treba imati na umu da te malene dušice imaju osjećaje i to stvarne osjećaje, velike i jake osjećaje. Pa čak i kad plaču oko nečeg što mi smatramo trivijalnim i beznačajnim, naš zadatak je da pokažemo empatiju, ali i da djecu naučimo kako se snositi s tim osjećajima koji ih tjeraju u suze. Jednoga dana djeca će porasti i znati kako izraziti te neugodne osjećaje na "prihvatljiv" način, ali dok su maleni treba im pružiti podršku u razvoju alata pomoću kojih će regulirati emocije. A to možemo samo kroz empatiju i razumijevanje, a ne utišavanjem djeteta i njegovih emocija.

Različite poruke od strane roditelja i utjecaj na dijete

"Prestani plakati ili ću ti ja dati pravi razlog za plakanje" Mnogi od nas iskusili su potiskivanje negativnih emocija nakon prijetnje. U situacijama kad iskreno plače radi emocije tuge, straha ili frustracije, dijete od nas traži razumijevanje i podršku. Ako ju ne dobije, pokušavat će podsvjesno sve jače i glasnije zadobiti empatiju i reakciju od roditelja koju instinktivno traži. "Nemoj plakati" ili "Prestani plakati" Ovom porukom djetetu kazujemo da plakati nije u redu, da njegovi ili njezini osjećaji nisu važni, nisu opravdani, da su smiješni i neugodni. A malo dijete ne može verbalizirati svoje emocije i jedini način da kaže da je tužno ili povrijeđeno je pomoću suza ili ponašanja. A istina je da je plakanje zdravo. To je najprirodnija reakcija tijela na emocije koje nas guše i remete nam harmoniju. Rodili smo se s mogućnošću da suzama izbacimo ono što nas tišti, pa ako nas je netko naučio da je plakanje slabost i nešto sramotno, nešto što se ne radi, mogli bi imati psiho-emocionalnih problema duboko u odraslu dob. Plakanje je potrebno i zdravo. "Veliki dečki/curice ne plaču" ili "Nije te sram? Svi te gledaju" To jednostavno nije istina. Velike curice plaču i veliki dečki plaču. Svi plačemo i u tome nema ništa loše ili sramotno. Ova izjava posebno je problematična kad su u pitanju dječaci, jer im se nameće rodni stereotip da muškarci trebaju biti snažni, da ne trebaju iskazivati emocije, da je plakanje znak ranjivosti i slabosti. Time im stvaramo dugoročni problem u kasnijim odnosima i utječemo na to da budu odvojeni od svojih emocija što će im život učiniti puno težim.

Što reći djetetu koje često plače?

Neka djeca su plačljivija od druge. To prezaposlenom i umornom roditelju može biti ogromno opterećenje. Ipak, pokušajte se u tim situacijama sjetiti sljedećih izjava koje su puno bolje od kratkih naredba djetetu da prestane plakati: "Znam da si sada jako tužan/tužna i da ti je teško" "U redu je biti tužan/tužna" "Rastužio/rastužila si se zato što (ti je seka uzela igračku i sl.)" "Vidim da ti sada treba vrijeme da se umiriš, ali ja sam ovdje za tebe" "Reci mi što te rastužilo? Pomoći ću ti" "Čujem te što mi govoriš" "To je bilo doista ružno/strašno. Normalno je da te rastužilo" "Tako nešto rastužilo bi i mene" Naravno da nećete uvijek i u svakoj prilici moći biti smireni, racionalni i reagirati svjesno i savjesno, ali primjenom ovog pristupa koji je pun razumijevanja, podrške i empatije i dijete će možda imati sve manje plačljivih epizoda. Isto tako, pokušajte izbjegavati rasprave (npr. "Sad plačeš jer ti je uzeo igračku, ali ti si njemu prošli tjedan"), ne postavljajte pitanja, ne kažnjavajte dijete i nemojte mu pokušati odvratiti pažnju na nešto drugo samo kako bi prestalo plakati. Odašiljite mu poruke podrške i razumijevanja i pustite da se plač postepeno primiri, a emocija proradi i izbaci. Poanta je da se dijete emocionalno umiri, a kad bude trenutak i kad ćete imati smirenu pažnju djeteta, tada možete porazgovarati što se dogodilo i primijeniti odgojne lekcije na pojedinu situaciju. Pomaganje djeci da nauče upravljati svojim osjećajima jedan je od najtežih poslova koji roditelji imaju, ne samo zbog toga što mnogi roditelji imaju problema s regulacijom vlastitih emocija, već i zato što su umorni i pod stresom, a to je još jedna stvar od milijun drugih s kojom se trebaju snositi u podizanju djece. Ali ako roditelji nauče usporiti, biti u trenutku i suosjećati s uplakanim djetetom, vjerojatno će skratiti trajanje plača i na kraju će se naučiti nositi s djetetovim osjećajima na odgovarajući način, a time istu stvar naučiti i dijete.
27.09.2017.
Podrška roditeljstvu, ,
Pročitaj više

Psihologinje Gjurković i Knežević: Kroz slikovnice učimo djecu i roditelje osvijestiti emocije

Intenzivni i svrsishodan rad s djetetovom najkompleksnijom i najosjetljivijom zonom – emocijama, životni je poziv i misija Tatjani Gjurković, magistri psihologije i registriranoj terapeutkinji igrom te Tei Knežević, magistri psihologije i praktičarki terapije igrom iz Centra Proventus. Kako bi na što jednostavniji i slikovitiji način pokušale djeci i roditeljima približiti emocije i načine kako se s njima nositi, odlučile su preuzeti i ulogu autorica dječjih slikovnica.

Terapeutske slikovnice

U suradnji s izdavačkom kućom Evenio iz Varaždina, dosad su napisale 12 terapeutskih priča, po četiri na temu ljutnje i straha, a u najnovijoj seriji odnedavno se našla i emocija tuga.

Ideja svih dosadašnjih slikovnica, kako ističu, bila je da kroz kratku priču, jednostavnim rječnikom primjerenim za djecu od druge godine nadalje, kroz životinjske likove koji jasno izražavaju emocije, provedu dječicu kroz različite svakodnevne situacije u kojima djeca najčešće izražavaju neku emociju. Na temelju dosadašnjeg iskustva u radu s djecom i roditeljima, izabrale su točno određene situacije koje su procijenjene da se najčešće događaju te s kojima se djeca i roditelji najteže nose.

“Svrha terapeutskih slikovnica je da se djetetu na neizravan način pošalje poruka, kako bi moglo lakše razumjeti sebe, druge i nositi se s neugodnom emocijom”, objašnjavaju autorice.

Foto: Centar Proventus/Tea Knežević

Uz to, u slikovnicama se u određenim životinjskim likovima nalazi i roditeljska figura kroz koju se pri tome daje poruka i roditeljima kako se mogu postaviti u određenoj situaciji.

Na pitanje što još izdvaja ove terapeutske i edukativne slikovnice od ostalih, magistre psihologije Gjurković i Knežević ističu kako su priče pisane stilom koji se može koristiti i u terapijskom i u edukativnom radu s djecom. Uz to, navode da su dobile više komentara od roditelja da su se i oni sami prepoznali u karakteristikama određenog lika.

“Primjerice, slikovnica Slonicu je strah vikanja i kazne, za roditelje je ponekad vrlo snažna i na trenutke izazovna za čitati jer lako mogu prepoznati vlastite postupke u odnosu s djetetom, a u kojima iskazuju nerazumijevanje djetetovih trenutnih potreba”, ističu autorice te dodaju da im je jedna mama javila da je progutala veliku knedlu dok je čitala slikovnicu, ali da je uz pomoć nje uvidjela kako se može drugačije ponašati da bi sačuvala dobar odnos između sebe i djeteta.

Edukativni dio

Posebnost ovih dječjih knjiga je i u tome što svaka od njih sadrži posebni, edukativni dio u kojem se nalaze savjeti za roditelje koji olakšavaju razumijevanje određene emocije i ponašanje koje ona može uzrokovati.

“Svrha edukativnog dijela je objasniti roditeljima osnove o svakoj emociji, kao i emocionalne potrebe te dati informacije kako mogu reagirati u određenoj situaciji” objašnjavaju psihologinje te napominju da razumijevanje određene emocije omogućuje lakše reagiranje i nošenje s istom.

Emocionalni razvoj

Na emocionalni razvoj djeteta, ističu naše sugovornice, najveći utjecaj imaju njihovi roditelji. Djeca uče kako se nositi s emocijama prvenstveno promatrajući roditelje i njihove reakcije. Za uravnotežen emocionalni razvoj djeteta, važan je odnos djeteta s njegovom okolinom u kojoj vladaju osjećaji prihvaćenosti i usklađenosti međusobnih potreba.

“Kako bi osvijestio svoja ponašanja i reakcije, za roditelja je dobro promisliti kako on sam pokazuje ljutnju, ljubomoru ili strah”, ističu psihologinje. Također napominju da, kada se roditelji nađu u situaciji u kojoj dijete emocionalno reagira, se zapitaju, što je to što dijete pokušava iskomunicirati kroz trenutno ponašanje. Na taj način roditelji mogu doći do odgovora koju emocionalnu potrebu dijete ima kako bi ga se lakše usmjerilo da se izrazi na socijalno prihvatljiv način.

Foto: Centar Proventus/Tatjana Gjurković

“Kada je, primjerice, dijete ljuto, jako je važno da odrasla osoba tada bude ozbiljna, da ga sasluša, bez obzira na to što odrasli misle o razlozima ljutnje. Tek se onda dijete može usmjeriti kako da izrazi svoj osjećaj, a da pritom bude sigurno za sebe i druge”, napominju Gjurković i Knežević.

Razlike u emocijama

Na pitanje koliko se emocije kod djece razlikuju od odraslih, Tatjana i Tea ističu da osnovne emocije svi osjećamo slično, ali da ipak postoji razlika u intenzitetu, vrsti i duljini trajanja. Emocije kod djece mogu trajati kratko, mogu se brzo mijenjati i biti vrlo snažne. Dječje emocije se smatraju i nestabilnima jer vrlo lako prelaze iz ugodne u neugodne i obrnuto te ih dijete spontano izražava dok ih odrasli često prilagođavaju socijalnim situacijama.

Najnovija serija slikovnica 

Nismo mogli, a da našim autoricama ne postavimo i koje pitanje  na temu tuge kod djece koju su nedavno obradili i u najnovijoj seriji slikovnica. Tuga je jedina emocija gdje se roditelj na neki način osjeća bespomoćan, u smislu da na primjer ne može promijeniti gubitak koje je dijete doživjelo. U ovoj seriji, autorice su obradile tugu zbog gubitka bliske osobe, tugu jer djetetu nedostaju roditelji, tugu jer je dijete izgubilo u igri te tugu u kombinaciji s ljubomorom u odnosu s bratom.

“Kada je dijete tužno, ne treba dijete odmah pokušati učiniti sretnim. Za početak treba mu pružiti utjehu i biti s djetetom dok je tužno. Kada vas dijete može doživjeti i čuti tj. kad se emocija smiri, onda tek treba započeti razgovor s djetetom”, napominju naše sugovornice.

Kao najčešće razloge tugovanja ističu razdvojenost od roditelja, socio-emocionalni razvoj djeteta, gubitak kućnih ljubimaca, prijatelja, igračke itd. Ponekad iza jedne emocije, stoji neka druga emocija, pa tako npr. tuga se zna pojaviti i u obliku ljutnje.

“Ako se dijete počne agresivno ponašati, odbacivati roditelje, biti u otporu i buniti, to traje dugo i ne može se povezati s normalnom razvojnom fazom, to mogu biti signali”, objašnjavaju autorice slikovnica.

Emocionalno sazrijevanje dugotrajan je proces koji zahtijeva puno strpljivosti i razumijevanja. Vodite stoga računa o emocijama i gledajte na njih kao na sastavni dio života. Djeci je potrebna pomoć u prepoznavanju i nošenju s intenzivnim emocijama kod sebe i kod drugih, a to ih se može najbolje naučiti upravo kroz odnos s roditeljima.

U tome vam mogu pomoći terapeutske i edukativne slikovnice  koju su pronašle put do srca mnoge djece.

07.04.2017.
Podrška roditeljstvu,
Pročitaj više

Osjećaj tuge kod djece

Tuga je uz strah i ljutnju jedna od tri bazične negativne emocije kod male djece. Sve tri emocije vrlo su snažne i prožimajuće, pa ih djeca često ne znaju na adekvatan način proraditi u sebi, iskazati ili se s njima snositi. U tome im trebaju pomoći odrasli i to na način da prepoznaju emociju kod djeteta, ukažu djetetu što se s njime događa i što osjeća te mu pomognu da sve zajedno „probavi“ i izrazi na prihvatljiv način. To je posebno važno kad je u pitanju osjećaj tuge. S obzirom da mala djeca ne znaju riječima izraziti što osjećaju, ona to pokazuju ponašanjem i kroz igru. Zato će se roditeljima ponekad na prvi pogled činiti da je dijete ljuto, bijesno, neposlušno, ljubomorno ili prestrašeno, a u pozadini svega zapravo će biti osjećaj tuge. Roditelj svoje dijete najbolje poznaje i zna točno kako „diše“, zato je dobro uvijek se zapitati ponaša li se možda dijete na neki određeni negativni način zato što je zapravo tužno? Djeca mogu biti tužna iz raznih razloga, no najčešći uzroci tugovanja su:
  • Odvojenost od roditelja, odnosno situacije kada su privremeno odvojeni od mame, tate ili skrbnika koji im jako nedostaju. Čak i kad znaju da će roditelje ubrzo vidjeti, osjećaj tuge može biti izuzetno snažan.
  • Smrt bliske i voljene osobe, kada je dijete zbunjeno, ne razumije što se dogodilo, često ni ne pokazuje tugu otvoreno plakanjem, ali u sebi itekako osjeća gubitak, sjetu i žalost.
  • Neuspjeh u nekom pothvatu ili naumu kao što je primjerice pobjeda u igri. U ovoj situaciji tuga je vrlo često „prekrivena“ osjećajima ljutnje i nemoći.
  • Tuga zbog nedostatka pažnje ili pohvale koja se često događa u roditeljskom domu s više djece. Vrlo često tuga zbog nedostatka pažnje prikrivena je osjećajem „ljubomore“.
Nakon što je roditelj prepoznao osjećaj tuge kod djeteta, važno je da djetetu to i objasni vrlo jednostavnim i kratkim rečenicama odnosno rječnikom koji je primjeren dobi djeteta. Rečenice poput: „Osjećaš se tužno zato što nisi pobijedio u ovoj igri“, „Vidim da si tužan zato jer ti nedostaje tata“ ili „Znam da si tužna zato što nema više bake“, djetetu istovremeno objašnjavaju kako se osjeća, ali mu daju i osjećaj da ga odrasli razumiju i da je u redu i prihvatljivo biti tužan ili tužna. U redu je osjećati se tužno, u redu je plakati i to je normalna ljudska emocija i potreba te sastavni dio života. I na kraju, jako je važno djetetu pružiti utjehu i osjećaj sigurnosti. Tuga je mala ranica na srcu djeteta koju treba zaliječiti zagrljajima (fizičkim dodirom i utjehom), ali i riječima – nisi sam, volim te, tu sam za tebe, pomoći ću ti i sa mnom si siguran.
22.03.2017.
Podrška roditeljstvu,
Pročitaj više
Filtriranje
Prikaži košaricu Blagajna Nastavi kupovati
preloader