Sjetite se razdoblja kad ste kretali na svoj prvi posao ili kad ste napuštali poznatu radnu okolinu i odlazili na neko novo radno mjesto. Sigurno ste bili nervozni i napeti razmišljajući kako će to sve ispasti. Postavljali ste si na desetke pitanja i niste znali što možete očekivati od posla, klijenata, šefova, zadataka, niti ste znali što se očekuje od vas. Tako se osjećaju djeca kada kreću u vrtić, samo su njihove neugodne emocije još nekoliko puta intenzivnije, a uz to nemaju iskustva i racionalnosti da si sami objasne i pomognu u prilagodbi na novu situaciju. Treba im naša pomoć da prevladaju taj prvi veliki izazov.
Polazak u jaslice nakon prve godine života ili u vrtić u ranoj dobi za dijete je upravo to – prva velika životna promjena i izazov. Iz sigurnosti i zaštićenosti obiteljskog doma, maminih zagrljaja i konstantne pažnje i njege, ono odlazi u okolinu i među djecu i odrasle koje ne poznaje. Dijete treba pomoć i emocionalnu podršku roditelja da se lakše prilagodi odvajanju od majke i drugih članova obitelji.
Polazak u vrtić podudara se s pojavom takozvanih razvojnih strahova. Od 6. mjeseca pa do otprilike 3. godine života (iako može trajati i duže), djeca imaju razvojni strah od nepoznatih ljudi i tzv. separacijsku anksioznost ili strah od odvajanja od majke ili neke druge bliske osobe. Ti strahovi zapravo su osjećaji gubitka sigurnost i zaštite. Emocionalna potreba iza tih strahova je potreba da se vrati osjećaj sigurnosti.
O čemu ovisi hoće li se dijete prilagoditi na jaslice ili vrtić?
Kako će se dijete prilagoditi vrtiću, najviše ovisi o njegovom temperamentu. Temperament je važan kod prilagodbe zato što predstavlja naslijeđeni obrazac karakteristika koje utječu na sveukupno ponašanje djeteta. Djeca koja su po temperamentu ekstrovertirana, druželjubiva, prilagodljiva, znatiželjnija i izravna, obično se brže prilagode promjenama. S druge strane, djeca koja su introvertirana, povučena, osjetljivija, više vole interakciju jedan na jedan, njima obično treba malo više vremena da se prilagode na novu situaciju. Jako je važno da roditelj prepozna i uvaži djetetov urođeni temperament i da u skladu s time postavlja očekivanja pred dijete. To je posebno ako je roditeljev temperament drugačiji od djetetova.
Naime, kad je u pitanju polazak u vrtić, ponekad se dogodi da ekstrovertirani roditelj ne razumije zašto njegovo introvertirano dijete odbija odlazak u vrtić. “Pa zar ti tamo nije lijepo? Zar se ne voliš igrati s drugom djecom? Zar ti nije divno to što u vrtiću imaš toliko puno igračaka?”, zapitkivat će dijete. No kod djeteta nije pitanje sviđa li se njemu vrtić i njegovi sadržaji ili mu se ne sviđaju (jer mu se gotovo sigurno sviđaju), već je kod djeteta prevladavajuće ono kako se osjeća u vezi odvajanja od poznate okoline i osoba (njegovi unutarnji osjećaji).
Nadalje, sposobnost prilagodbe ovisi i o djetetovoj dobi te iskustvima koje je imalo do tada: je li se do tada odvajalo od roditelja, je li imalo kontakt s većim brojem djece, je li bilo bolesno ili imalo druga stresna iskustava u životu?
Dijete će sliku o vrtiću stvarati i na temelju roditeljevih osjećaja. Ako roditelji osjećaju nelagodu, napetost i strah u vezi polaska u vrtić, dijete će to upiti, osjetiti i zaključiti da vrtić možda nije tako dobro mjesto za njega ili nju.