Autor

Što su osnovne ili bazične emocije?

Široko prihvaćena definicija osnovnih emocija i njihovih ekspresija sugerira da svi ljudi na svijetu, bez obzira na kulturu i okruženje u kojem odrastaju, od najranije dobi pokazuju - ljutnju, strah, tugu i sreću. Bebe stare svega šest mjeseci već će se smijati kad su sretne, plakati kad su tužne, smrznuti se kad su uplašene, mrštiti se kad su ljute ili frustrirane.

Osnovne emocije univerzalno su prepoznatljive kod svih ljudi, bez obzira na dob ili sredina iz kojih dolaze. Na licu bilo koje osobe na svijetu vrlo lako ćemo primijetiti tugu ili ljutnju, čitajući izraze na njezinu licu. Osnovne emocije nastaju automatski, ne možemo na njih utjecati voljom ili ih dekonstruirati. One su urođene, automatske, nesvjesne, ne možemo ih kontrolirati, brze i potiču ponašanja koja osiguravaju preživljavanje.

Dr. Paul Ekman koji je prvi skovao termin "osnovne emocije" te je jedan od najvećih svjetskih stručnjaka za mikroekspresije lica vezane za emocije, odredio je još dvije emocije kao osnovne - iznenađenje i gađenje. Kasnije je Robert Plutchik govorio o osam osnovnih emocija i grupirao ih je u parove suprotnosti: sreća-tuga, ljutnja-strah, povjerenje-nepovjerenje, iznenađenje-predviđanje.

Osnovne emocije opisuju se kroz splet osjećaja, pa je tako tuga emocionalno stanje koje karakteriziraju osjećaji razočaranja, žalosti i bespomoćnosti. Sreća je ugodno emocionalno stanje koje izaziva osjećaje radosti i zadovoljstva. Ljutnja je iskonska emocija važna za preživljavanje te trigerira obrambene mehanizme, a ljutnja vodi do neprijateljskih osjećaja te frustracije.

Za razliku od osnovnih emocija, kompleksne emocije razlikuju se u svojoj pojavnosti od kulture do kulture i od čovjeka do čovjeka. Neke od komplesnih emocija su duboko žalovanje, ljubomora, mržnja i krivnja.

Sve emocije, osnovne i kompleksne, igraju ogromnu ulogu u tome kako ćemo živjeti ili živimo svoj život, utječu na naše fitičko zdravlje i na naše interpersonalne odnose. One utječu na to kako vidimo svijet i kako doživljavamo druge ljude i njihove namjere i ponašanja.

Moderna psihologija puno pažnje posvećuje emocijama kod djece jer se mala djeca najviše i izražavaju kroz emocije. S obzirom na to da kognitivno zbog razvojne dobi nisu u mogućnosti verbalizirati što im se događa, ona će svoja fizička i psiho-emocionalna stanja iskazivati najčešće kroz osnovne i kompleksne emocije. Potom će te izražene ili neizražene emocije povratno utjecati na njihovo tijelo ili psihu.

Ljutito dijete: Kako se nositi s agresivnim ponašanjem?

Ljutnja je emocija koja traži da bude izražena prema van. U tijelu se nakupi frustracija i ona mora biti "izbačena" - verbalno, fizički i/ili emocionalno. Mala djeca često osjećaju frustraciju i ljutnju iz raznih razloga, no najčešće zbog odgoja koji podrazumijeva postavljanje puno granica, puno uputa i obuzdavanje spontanosti i volje djeteta, uglavnom da ga se zaštiti i nauči funkcionirati u društvu. No djeca nemaju zrelost i potpuno razvijenu unutarnju kontrolu emocija, ona ne znaju verbalizirati i reći što ih ljuti ili frustrira, pa najčešće to iskazuju ponašanjem.

U blažim slučajevima dijete će plakati i protestirati, zanovijetati, pregovarati, baciti će se na pod ili skakati na mjestu uz stisnute šake i ekspresiju ljutnje na licu, no problem nastaje kada je emocija ljutnje popraćena agresivnim ponašanjem prema sebi ili drugima. Autoagresivna ponašanja su, primjerice, udaranje i ozljeđivanje sebe, čupanje kose ili grižnja noktiju, grebanje sebe. Agresivno ponašanje prema drugima podrazumijeva udaranje, guranje, čupanje, griženje, pljuvanje i slične ozljede drugih. U agresivna ponašanja ubraja se i bacanje i trganje stvari i uništavanje imovine.

Normalno je da se djeca ne mogu suvereno i organizirano nositi s neugodnim emocijama, da gube kontrolu i usmjeravaju svoju uznemirenost na roditelja. Takvi trenuci vrlo su stresni za dijete, ali i za roditelja.

Što možemo učiniti da se djetetu prizna njegova emocija koja je normalna, prirodna i očekivana, ali da ga se odvrati od nepoželjnih ponašanja koja slijede emociju ljutnje?

Prije svega treba shvatiti da je djetetovo ponašanje jedini način na koji ono može tako intenzivnu emociju komunicirati. Svojim ponašanjem dijete zapravo "govori" što ga je naljutilo i kako se osjeća. Dijete koje je toliko preplavljeno emocijom da ne može kontrolirati svoje tantrume i ispade, zapravo je dijete u stresu. Ono jednostavno ne može izraziti svoje misli i osjećaje na zreliji način zbog svoje razvojne dobi. Djetetu fale riječi, nedostaje mu jezik, kontrola impulsa i vještine rješavanja problema na organiziran i smiren način.

Kada odrasli usvoje to razumijevanje, lakše uspostave kontrolu nad svojim ponašanjem. Naime, djetetova ljutnja često izaziva ljutnju i gubitak kontrole u roditelju. Neki roditelji čak osjećaju da ih dijete neželjenim ponašanjima manipulira. No važno je također spoznati da način na koji reagiraju roditelji ima najveći utjecaj na to hoće li dijete nastaviti reagirati na frustraciju na jednak način u budućnosti.

Stoga, za dugoročnu dobrobit djeteta jako je važno da roditelji ostanu smireni. Suočeni s bijesnim djetetom, roditelji u sebi trebaju pronaći snage da na ljutnju ne odgovore ljutnjom jer će rezultat biti još više otpora i još više agresivnosti. Netko u toj situaciji mora ostati odrasla, smirena i zrela osoba, odnosno važno je da roditelji i u toj situaciji, ma koliko bilo teško, budu model ponašanja i da čak i u tim stresnim situacijama pokušaju naučiti dijete iz svog primjera kako se nositi sa frustracijom.

Smirenost roditelja ipak ne znači i popuštanje. Posebno ako je frustracija vezana za nešto što dijete želi dobiti. Poanta nije da smireni roditelj popusti i pristane na zahtjev djeteta kako bi se situacija što prije smirila. Poanta je da smireni roditelj izdrži navalu energije, tantrum i snažnu emociju kod djeteta i zadrži stabilnost dok se dijete ne umiri i ne "ispuca". Jer do djeteta se neće moći doprijeti dok je u tom stanju intenzivne reakcije i pobuđenosti. Ljutnja je iskonska emocija važna za preživljavanje te trigerira obrambene mehanizme (bježi, brani se, napadaj). Ukoliko dijete fizički ozljeđuje sebe, nekog drugog ili uništava imovinu u stanju ljutnje, smireni ga roditelj treba nježno obgrliti i spriječiti također fizički, ali bez davanja uputa i pokušaja da u tim minutama dijete nečemu poduči.

Kad se djete smiri, a smirit će se i bit će mu žao, postepeno pohvaljujte njegov napredak kada ga uočite. Svaki put kada će s manje agresivnosti izbacivati svoju ljutnju i frustraciju, pohvalom potičite razvoj samokontrole. Isto tako, svaki put kada dijete pokuša riječima opisati svoje osjećaje, kada pokuša "pregovaranjem" pronaći kompromis, odvojite vremena i saslušajte dijete. Uvažavajte i potičite komunikaciju na smireni način.

U situacijama u kojima dijete nije uzrujano nudite mu prilike da vježba vještine rješavanja problema. Potičite dijete da komunicira ono što osjeća, pitajte ga kako se osjeća, koje probleme ima i neka samo pokuša pronaći rješenje prije nego problem eskalira u frustraciju. Naime, roditelj već zna i može predvidjeti koje situacije dovode do ljutitih ispada. Trigeri su obično situacije u kojima se od djeteta traži da nešto prestane raditi ili da nešto napravi (na primjer, da se prestane igrati i spremi za kupanje, da ide spavati, da pojede obrok i sl.). Dobar način da se izbjegne tantrum je najava onoga što će se zahtijevati ("Za 10 minuta gasimo TV i idemo na kupanje", "Još 5 minuta se igraj, a onda krećemo kod bake" i sl.) te davanje izbora ("Sada idemo kod bake. Želiš li obuti crvene cipele ili ove roze tenisice?").

Kada potražiti stručnu pomoć?

Ukoliko su ispadi agresivnosti česti, svakodnevni, sve intenzivniji i nisu više očekivani za dob djeteta, ako vas djetetova ponašanja plaše i remete funkcioniranje svih članova obitelji ili okruženje u kojem dijete boravi (vrtićku grupu), svakako potražite pomoć stručnjaka - dječjeg psihologa ili psihoterapeuta. Postoje dobre i provjerene terapije koje mogu pomoći vama i vašem djetetu da prebrodite agresivna ponašanja, ublažite stres i poboljšate vaš odnos. Možete naučiti tehnike za učinkovitije upravljanje djetetovim ponašanjem, a dijete može naučiti obuzdati ometajuće ponašanje i uživati ​​u puno pozitivnijem odnosu s vama.

Eksplozivnoj djeci potrebni su smireni, sigurni roditelji

Roditeljima može biti teško i izazovno naučiti kako se nositi s agresivnim djetetom, ali za mnogu djecu to može napraviti veliku razliku. Roditelji koji su samouvjereni, smireni i dosljedni mogu biti vrlo uspješni u pomaganju djeci da razviju vještine koje su im potrebne za reguliranje vlastitog ponašanja.

To može zahtijevati više strpljenja i volje da isprobate različite tehnike nego što biste to trebali s djetetom tipičnog razvoja, ali kada je rezultat vašeg truda zapravo bolji odnos s djetetom i sretniji dom, itekako je vrijedno truda.

Foto: Pixabay

Važnost procesa individuacije i separacije do treće godine

Margaret Mahler (1897.-1985.), američka psihijatrica, opisala je stadije razvoja do 3. godine života koji su važni za separaciju i individuaciju djeteta te imaju dugoročni utjecaj na psiho-emocionalno zdravlje osobe.
Njezin rad smatra se jednim od najvažnijih doprinosa takozvanoj "ego-psihologiji" (psihologijskoj školi mišljenja koja je izrasla iz Freudovog modela id-ego-superego). Njezin cilj nije bio ponuditi novu teoriju, već proširiti postojeće koncepte.

Mahler se primarno fokusirala na interakcije mame i bebe u prve tri godine djetetova života. Ako su razvojni stadiji uspješno kompletirani u tih prvih nekoliko godina, rezultat će biti separacija i individuacija djeteta. Separacija je unutarnji proces mentalnog odvajanja od majke. Naime, novorođenče je u prvim mjesecima jedno s majkom, potpuno ovisno o majci, bez majke ne može preživjeti i nema mogućnost doživjeti sebe i majku kao dva zasebna bića. Individuacija je razvoj koncepta o sebi samome kao individui. Iako su ova dva procesa isprepletena, može se dogoditi da se jedan proces razvije jače od drugoga, a sve ovisi o majčinom stavu i ponašanju prema djetetu.

Stadiji razvoja

  1. Normalni autistični stadij (0-1 mjeseca života)
    Na samom početku života, novorođenče je primarno fokusirano na sebe, nezainteresirano za vanjske stimulanse. Majka se doživljava kao sastavni (intrinzični) dio, odnosno kao biće koje nije odvojeno. Primarni cilj ovog stadija je postizanje stanja ravnoteže. To se postiže zadovoljenjem svih dojenčetovih potreba, iako dojenče ne shvaća da zadovoljstvo koje osjeća (sitost, mir, dodir, toplina…) dolaze iz vanjskog izvora (mame).
  2. Normalni simbolički stadij (1-5 mjeseci)
    Novorođenče vrlo nejasno spoznaje majčino postojanje ali još uvijek ne kao jedinstveni entitet, već kao izvor zadovoljenja potreba. Zadovoljenje novorođenčetovih psiholoških potreba postaje isprepleteno s psihološkim željama i prohtjevima, a to postaje baza za formiranje svih budućih odnosa. Ključ za budući napredak kroz naredne faze je majčina sposobnost, predanost, dostupnost i voljnost da uspješno zadovoljava bebine potrebe (dodir, rutina, utjeha, hranjenje, zaštita, higijena i sl.).
  3. Stadij separacije i individuacije (5-24 mjeseca)
    U ovom stadiju događa se vrlo značajna tranzicija kroz dvije preklapajuće oblasti. U procesu separacije beba razvija razumijevanje vlastitih granica, a majka se iz mjeseca u mjesec sve jasnije doživljava kao individualno biće. Istovremeno, individuacija označava razvoj osjećaja samoga sebe. Ovaj stadij obilježavaju četiri podstadija:
    (1) Diferencijacija (5-9 mjeseci)
    Bebin fokus počinje se premještati s unutarnjeg na vanjsko iako je majka i dalje primarna referentna točka. Interni proces ispunjen je izazovima u motoričkom razvoju koji će kasnije omogućiti fizičko udaljavanje od i separaciju. Beba postaje pojačano zainteresirana za majku (proučavat će mamino lice, kosu, odjeću, mirisati mamu i sl.) umjesto da s njome bude u simbiozi kao što je to bilo u prvim mjesecima.
    (2) Vježbanje (9-14 mjeseci)
    Kapacitet za separaciju dalje se razvija s pojačanjem autonomnih funkcija, posebice hodanja. Iako beba sada ima mogućnost slobodno istraživati, i dalje će u blizini željeti imati majku i neće se predaleko od nje udaljavati. Djetetovo iskustvo vanjskog svijeta sada je pod snažnim utjecajem majčinih reakcija i njezine dostupnosti da utješi i umiri dijete kada ono doživi nešto zastrašujuće ili bolno.
    (3) Pomirenje (12-24 mjeseci)
    U ovoj fazi djetetova želja da ostvari neovisnost ometana je snažnim strahom od napuštanja. Zbog toga dijete traži blizinu roditelja dok istražuje. Ova faza je ključna za razvoj stabilnog osjećaja sebe. Ova podfaza uključuje tri razvojna koraka:
    Početak - Dijete se stalno vraća roditelju s kojim želi podijeliti iskustva i uzbuđenje. U djetetu se primjećuje sveobuhvatni osjećaj svemoći i potentnosti.
    Kriza - Dijete prepoznaje vlastita ograničenja koja su suprotna njegovim željama da bude moćan i samodostatan. Dijete je u razdoru biranja između fizičke i emocionalne blizine roditelju i želje za neovisnošću. U ovoj podfazi javljaju se tantrumi i osjećaj bespomoćnosti, a time i potreba da majka bude pojačano emocionalno dostupna.
    Rješenje - Dijete postiže zdravu ravnotežu između dva ekstrema zahvaljujući razvoju govora i superega. Ukoliko podvojenost nije razriješena na dobar način, dijete će to pokazivati ekstremnim držanjem za roditelja ili izbjegavanjem.
    (4) Konstantnost objekta (24+ mjeseci)
    Uspješni završetak ovog stadija obilježava razvoj internaliziranog mentalnog modela majke koji podsvjesno prati i podržava dijete čak i kad je fizički odvojeno od majke. Dodatno, osjećaj individualnosti počinje se snažnije razvijati. Stupanj supostojanja internaliziranog modela ukazuje formaciju zdravog koncepta "sebstva" i samopouzdanja.

Objašnjenje razvojnih faza može vam pomoći uskladiti vlastita očekivanja s prirodnim razvojem vašeg mališana. Također vam može poslužiti kao smjerokaz ukoliko primijetite neka odstupanja i probleme vezano za separaciju i individuaciju. Tada je vrlo važno potražiti savjet psihologa jer oblikovanje u ovoj fazi može pozitivno ili negativno utjecati na čitav život vašeg djeteta i njegovu dugoročnu sreću i zdravlje.

Foto: Pixabay

Djeca otkrivaju čega se boje

Strah je osnovna ljudska emocija, što znači da se javlja od najranije dobi, da je urođena te da se javlja kod sve djece bez obzira na kulturu u kojoj se rađaju. Roditelji obično prvi puta primijete strah kod svoje bebe oko 6. mjeseca starosti. Ekspresije lica pokazuju da se beba uplašila, a na roditelju je da odmah reagira i pruži bebi osjećaj sigurnosti i zaštićenosti.

Psiholozi i znanstvenici danas govore o takozvanim razvojnim strahovima, odnosno uče nas da djeca u određenoj razvojnoj dobi imaju određene strahove. Tako će se bebe najviše bojati nepoznatih lica, glasnih zvukova, naglih pokreta i bit će ih strah ukoliko u svojem vidnom polju dugo ne vide mamu ili tatu ili neku drugu osobu koja o njima brine.

Nakon 1. rođendana djeca se i dalje boje nepoznatih ljudi, oko 2. godine strahovi postaju konkretniji i tipični za većinu djece. No donja lista nije potpuna jer djeca u dobi od 2 do 4 godine ne znaju verbalizirati točno čega se sve plaše. Kod svakog djeteta lista je drugačija pa osim nekih tipičnih razvojnih strahova, a ovisno o okolini i okolnostima u kojima žive, mogu razviti i neke netipične strahove.

Čega se boje djeca starosti od 2 do 4 godine?

Strah da će ih boljeti kada će kakati.
Strah da će pasti u wc školjku.
Strah od glasne vode u vodokotliću.
Strah da će iz wc školjke izaći paukovi i bube.
Strah da će umočiti prste u kakicu ili nešto ljigavo što im se gadi.
Strah od mraka.
Strah od ormara.
Strah da spavaju sami u vlastitoj sobi.
Strah od munje i grmljavine.
Strah od sjena.
Strah od glasnih zvukova (usisavača, vatrometa, petardi i sl.).
Strah od iznenadnog glasnog zvuka (sirena, petarda).
Strah od odvajanja od roditelja.
Strah od tobogana, trampolina i ljestvi.
Strah od maskota, odnosno kostimiranih ljudi i ljudi s maskama.
Strah od pasa, buba, ptica i drugih životinja.
Strah od stranaca i ljudi koje ne poznaju.
Strah od TV emisija.
Strah od "strašnih" likova u dječjim emisijama.
Strah od pokretnih stepenica.
Strah da će se izgubiti.
Strah od vode, kade i/ili bazena.

Čega se boje djeca starosti od 5 do 7 godina?

Strah da će se voda iz kotlića izlijati van iz školjke.
Strah da će bube izaći iz wc školjke.
Strah da će ih boljeti kada će kakati.
Strah od mraka.
Strah od čudovišta i drugih bića koja žive ispod kreveta.
Strah od zombija, čudovišta i dinosaursa.
Strah od duhova i nadnaravnih bića.
Strah od ormara i drugih mračnih mjesta u kući.
Strah od TV emisija i filmova koji su "strašni".
Strah od vremenskih nepogoda (jaka kiša i poplava, grmljavina, munje, potresi, požari, tornada i sl.).
Strah od odvajanja od roditelja.
Strah od odgojiteljica i/ili učiteljica koje su glasne ili pokazuju razočaranje u djetetovo ponašanje i postupke.
Strah od natjecanja ili ispita.
Strah da se ne sviđaju vršnjacima i da ih vršnjaci ne vole.
Strah od doktora, zubara, injekcija i ostalih medicinskih postupaka.
Strah od lifta i pokretnih stepenica.
Strah od duboke vode i bazena.
Strah od iznenadnih glasnih zvukova.
Strah od insekata i buba.
Strah od određenih životinja.

Za roditelje je važno znati dvije stvari. Prva je da djetetov strah treba uzeti za ozbiljno bez obzira koliko se nama odraslima činio banalan, pa čak i smiješan. Tako mala djeca još uvijek žive s jednom nožicom u svijetu mašte i njima je sve moguće, njima je sve veliko i u sve vjeruju. Druga važna stvar je da strah zahtijeva povratak u sigurnost i tu emocionalnu podršku dobro je dati svaki put kada dijete pokazuje neki strah. Na taj način roditelji uče dijete kako regulirati neugodnu emociju, a iz iskustva i s razvojem dijete će samo "prerasti" neke strahove. Ukoliko dijete i nakon 7. godine ili kroz vrlo dugi period iskazuje neke strahove i to mu remeti mnoge aspekte života (socijalizaciju, učenje, prilagodbu i slično), važno je potražiti pomoć stručnjaka, dječjeg psihologa ili psihoterapeuta.

Anksiozno dijete: Kako prepoznati anksioznost i pomoći svojem mališanu?

Baš kao i odrasli, djeca i mladi osjećaju zabrinutost, napetost i strah koji jednom riječju zovemo anksioznost. U nekim društvima još uvijek postoji zastarjelo i znanstveno netočno uvjerenje da "djeca nemaju što biti anksiozna jer imaju sve". Djeca se percipiraju kao bezbrižna, sretna i nesvjesna teških i kompleksnih emocija, ali to nipošto nije tako.

Djeca osjećaju anksioznost oko raznih stvari, ljudi i situacija u različitoj razvojnoj dobi. Mnoge od tih zabirnutosti su normalne i prolazne i sastavni dio odrastanja, no ako anksioznost počne remetiti djetetovu dobrobit, tada je nužno djetetu pružiti pomoć. Naime, ako dijete dugi period živi u anksioznom stanju, posljedice za mentalno zdravlje mogu biti cjeloživotne.

Najizraženiji strah u dobi od 1 do 3 godine svakako je separacijska anksioznost. U tom razdoblju djeca obično kreću u jaslice i vrtić i mogu razviti vrlo jaki strah od odvajanja od roditelja. Djeca svoj strah manifestiraju odbijanjem odlaska u vrtić, povlačenjem, plačem, psihosomatskim tegobama (nesanica, noćne more, trbuhobolja, glavobolja). Separacijska anksioznost sasvim je normalan razvojni strah, ali ako se ne smiri ni nakon 3 do 6 mjeseci i ako se dijete ne adaptira, potrebno je potražiti pomoć stručnjaka.

Također je uobičajeno da djeca od 4 do 7 godina starosti razviju neke specifične strahove i fobije, primjerice od životinja, insekata, stranaca, grmljavine, visine, vode, krvi i mraka. Ti strahovi se obično sami od sebe povuku kako dijete raste i sazrijeva.

Kada anksioznost postaje problem za dijete?

Kada je dijete toliko napeto da mu to remeti normalno funkcioniranje, tada je vrijeme da se nešto poduzme. Na primjer, sva djeca bit će nervozna i napeta prije nekog natjecanja ili odlaska na neko novo nepoznato mjesto, ali ako je dijete toliko anksiozno da ne može napustiti dom jer "nije dobro", "nešto ga boli" i ako je otpor popraćen plakanjem i iritabilnošću i ako se takve situacije ponavljaju, dijete je sasvim sigurno anksiozno i propušta iskustva koja su važna za njegov razvoj.

Jaka anksioznost negativno djeluje na djetetovo mentalno i emocionalno zdravlje, na njegovo samopouzdanje i osjećaj vrijednosti. Anksiozna djeca postanu tiha, povučena, opterećena smišljanjem načina kako da izbjegnu situacije koje ih čine napetima.

Koji su znakovi anksioznosti kod djeteta?

Kada dijete pati od anksiozonosti ono ne razumije i ne zna što mu se događa i odakle taj neugodni osjećaj i tjeskoba u njima. Isto tako, dijete ne može verbalizirati kako se osjeća jer ono nema rječnik kojim bi komuniciralo neugodna emocionalna stanja.

Ipak, roditelji anksioznost mogu primijetiti po sljedećim znakovima:

  • Dijete je iritabilno, plačljivo i stalno traži blizinu roditelja.
  • Poteškoće sa spavanjem.
  • Česta buđenja noću i/ili noćne more.
  • Nakon što je već uspostavilo kontrolu, dijete počinje ponovno mokriti u krevet.
  • Griženje noktiju.


Malo starija djeca uz sve navedeno pokazivat će sljedeće znakove:

  • Manjak samopouzdanja vidljiv u odbijanju djeteta da isprobava nova iskustva ili ima poteškoće u svladavanju jednostavnih, svakodnevnih izazova.
  • Teškoće u fokusu i koncentraciji.
  • Problemi sa spavanjem, gubitak apetita ili prejedanje.
  • Česti ispadi ljutnje i gnjeva.
  • Puno negativnih misli ili konstatni strah da će se nešto loše dogoditi.
  • Izbjegavanje aktivnosti poput druženja s prijateljima, igranja ili boravka na javnim mjestima (igralištu, igraonici, sportkoj dvorani).


Zašto djeca postaju anksiozna?

Ovisno o temperamentu, neka djeca su po prirodi zabrinutija, osjetljivija i teško se nose s promjenama. Isto tako, neka djeca razvijaju anksioznost nakon što su doživjeli neku traumu poput prometne nesreće, smrti roditelja ili prirodne nepogode. Djeca koja odrastaju u obiteljima gdje su svađe, konflikti i agresivnost svakodnevica, pokazuju vrlo visoka stanja anksioznosti.

Kako pomoći anksioznom djetetu?

nakon što su prepoznali da se njihovo dijete bori sa strahovima koji su postali toliko jaki da je dijete konstantno napeto i anksiozno, važno je pokazati djetetu da ga razumiju i da vide njegove emocije. Da bi se s djetetom moglo razgovarati potrebna je smirena atmosfera puna povjerenja u kojoj će se dijete osjećati sugurno podijeliti što ga brine i muči.

Neka djeca ne znaju što osjećaju, pa će roditelj iz situacije koju je dijete ispričalo trebati djetetu objasniti što je ta neugoda koju dijete osjeća. Na primjer, roditelj može reći "Brine te da će se tati nešto loše dogoditi jer je tata policajac a na televiziji si čuo da su neki drugi policajci stradali. Osjećaš strah za njega i zbog toga se ne želiš od njega odvojiti i plačeš kad tata ide na posao a ti trebaš ići u vrtić". Djeci je potrebno putem narativa objasniti koji su to osjećaji koje osjeća, imenovati i reflektirati mu njegove vlastite osjećaje. Na taj način dijete dobiva dojam da ga roditelj razumije i da su ti osjećaji koje ima prihvaćeni, odnosno da je u redu osjećati se tako kako se dijete osjeća.

Osim razgovora o emocijama, važno je pronaći i neko rješenje za umanjenje djetetove anksioznosti. To rješenje treba biti realno i djetetu se ne smije obećavati nešto što nije moguće. Ako pitate dijete iz primjera kako bi ono rješilo situaciju, dijete bi moglo reći "Želim da tata više nije policajac", ali to rješenje nije ostvarivo. Umjesto toga djetetu se može predložiti "Idemo se dogovoriti s tatom da te s posla nazove na mobitel od tvoje tete u vrtiću svaki dan, pa ćeš tako znati da je tata dobro.". Isto tako, tata može ispričati djetetu kako točno izgleda njegov dan na poslu, iskreno ali uz naglasak na to da tata i njegovi kolege paze da se ništa loše ne dogodi.

Situacija se može iskoristiti i kako bi se dijete naučilo da u sebi prepozna znakove anksioznosti. Ako se strah ponovi, dijetetu dajte mogućnost da ponovno razgovarate o istoj temi. Svrha je da dijete nauči imenovati i komunicirati emocionalne neugode, a roditelji mu potom mogu pomoći u regulaciji tih neugodnih osjećaja.

Kod anksioznog djeteta jako je važno uspostaviti ili se držati njegove rutine. Ako mu je tata obećao da će ga svaki dan nazvati u vrtić, onda to mora postati rutina sve dok se dijete ne opusti i ne proradi emocije straha. Isto tako, dijete treba imati rutinu spavanja, hranjenja, igre, higijene i svoje omiljene rituale poput čitanja priče, razgovora o danu koji je prošao i slično. Kad radite na umanjenju djetetove ansioznosti važno je da mu dajete više pažnje, vremena i više osjećaja sigurnosti unutar obiteljskog okruženja. Ako se nalazite pred nekom većom promjenom, važno je na vrijeme pripremiti dijete i razgovarati s njime o svemu što će se u budućnosti događati.

U rutinu možete ubaciti neke vrlo jednostavne tehnike opuštanja poput dubokog disanja, istezanja tijela, plesa, dugih šetnji, opuštajućih kupki, masažica pa i joge za djecu. Ako dijete ima puno briga i zabrinuto je oko puno stvari i situacija, pokušajte instalirati "kutiju briga" u koju dijete može ubacivati crteže onog što ga muči, pa jednom tjedno možete zajedno pogledati te crteže i razgovarati o strahovima.

I na kraju, u situacijama kad je dijete anksiozno i napeto, odrasli oko njega trebaju biti smireni, sigurni u sebe i puni povjerenja.

Kada potražiti stručnu pomoć?

Ako je anksioznost jaka, dugotrajna, ometajuća i uzrok mnogim drugim teškoćama u normalnom funkcioniranju i djetetovoj svakodnevici, svakako se obratite psihologu ili psihoterapeutu za pomoć.

Dobro je porazgovarati i s tetama u vrtiću i drugim odraslim osobama (bake, djedovi, članovi šire obitelji) koje sudjeluju u djetetovu odgoju i uputiti ih u situaciju te zamoliti da vam pomognu u ublažavanju problema.

Foto: Pixabay

preloader