Ljutito dijete: Kako se nositi s agresivnim ponašanjem?
Ljutnja je emocija koja traži da bude izražena prema van. U tijelu se nakupi frustracija i ona mora biti "izbačena" - verbalno, fizički i/ili emocionalno. Mala djeca često osjećaju frustraciju i ljutnju iz raznih razloga, no najčešće zbog odgoja koji podrazumijeva postavljanje puno granica, puno uputa i obuzdavanje spontanosti i volje djeteta, uglavnom da ga se zaštiti i nauči funkcionirati u društvu. No djeca nemaju zrelost i potpuno razvijenu unutarnju kontrolu emocija, ona ne znaju verbalizirati i reći što ih ljuti ili frustrira, pa najčešće to iskazuju ponašanjem.
U blažim slučajevima dijete će plakati i protestirati, zanovijetati, pregovarati, baciti će se na pod ili skakati na mjestu uz stisnute šake i ekspresiju ljutnje na licu, no problem nastaje kada je emocija ljutnje popraćena agresivnim ponašanjem prema sebi ili drugima. Autoagresivna ponašanja su, primjerice, udaranje i ozljeđivanje sebe, čupanje kose ili grižnja noktiju, grebanje sebe. Agresivno ponašanje prema drugima podrazumijeva udaranje, guranje, čupanje, griženje, pljuvanje i slične ozljede drugih. U agresivna ponašanja ubraja se i bacanje i trganje stvari i uništavanje imovine.
Normalno je da se djeca ne mogu suvereno i organizirano nositi s neugodnim emocijama, da gube kontrolu i usmjeravaju svoju uznemirenost na roditelja. Takvi trenuci vrlo su stresni za dijete, ali i za roditelja.
Što možemo učiniti da se djetetu prizna njegova emocija koja je normalna, prirodna i očekivana, ali da ga se odvrati od nepoželjnih ponašanja koja slijede emociju ljutnje?
Prije svega treba shvatiti da je djetetovo ponašanje jedini način na koji ono može tako intenzivnu emociju komunicirati. Svojim ponašanjem dijete zapravo "govori" što ga je naljutilo i kako se osjeća. Dijete koje je toliko preplavljeno emocijom da ne može kontrolirati svoje tantrume i ispade, zapravo je dijete u stresu. Ono jednostavno ne može izraziti svoje misli i osjećaje na zreliji način zbog svoje razvojne dobi. Djetetu fale riječi, nedostaje mu jezik, kontrola impulsa i vještine rješavanja problema na organiziran i smiren način.
Kada odrasli usvoje to razumijevanje, lakše uspostave kontrolu nad svojim ponašanjem. Naime, djetetova ljutnja često izaziva ljutnju i gubitak kontrole u roditelju. Neki roditelji čak osjećaju da ih dijete neželjenim ponašanjima manipulira. No važno je također spoznati da način na koji reagiraju roditelji ima najveći utjecaj na to hoće li dijete nastaviti reagirati na frustraciju na jednak način u budućnosti.
Stoga, za dugoročnu dobrobit djeteta jako je važno da roditelji ostanu smireni. Suočeni s bijesnim djetetom, roditelji u sebi trebaju pronaći snage da na ljutnju ne odgovore ljutnjom jer će rezultat biti još više otpora i još više agresivnosti. Netko u toj situaciji mora ostati odrasla, smirena i zrela osoba, odnosno važno je da roditelji i u toj situaciji, ma koliko bilo teško, budu model ponašanja i da čak i u tim stresnim situacijama pokušaju naučiti dijete iz svog primjera kako se nositi sa frustracijom.
Smirenost roditelja ipak ne znači i popuštanje. Posebno ako je frustracija vezana za nešto što dijete želi dobiti. Poanta nije da smireni roditelj popusti i pristane na zahtjev djeteta kako bi se situacija što prije smirila. Poanta je da smireni roditelj izdrži navalu energije, tantrum i snažnu emociju kod djeteta i zadrži stabilnost dok se dijete ne umiri i ne "ispuca". Jer do djeteta se neće moći doprijeti dok je u tom stanju intenzivne reakcije i pobuđenosti. Ljutnja je iskonska emocija važna za preživljavanje te trigerira obrambene mehanizme (bježi, brani se, napadaj). Ukoliko dijete fizički ozljeđuje sebe, nekog drugog ili uništava imovinu u stanju ljutnje, smireni ga roditelj treba nježno obgrliti i spriječiti također fizički, ali bez davanja uputa i pokušaja da u tim minutama dijete nečemu poduči.
Kad se djete smiri, a smirit će se i bit će mu žao, postepeno pohvaljujte njegov napredak kada ga uočite. Svaki put kada će s manje agresivnosti izbacivati svoju ljutnju i frustraciju, pohvalom potičite razvoj samokontrole. Isto tako, svaki put kada dijete pokuša riječima opisati svoje osjećaje, kada pokuša "pregovaranjem" pronaći kompromis, odvojite vremena i saslušajte dijete. Uvažavajte i potičite komunikaciju na smireni način.
U situacijama u kojima dijete nije uzrujano nudite mu prilike da vježba vještine rješavanja problema. Potičite dijete da komunicira ono što osjeća, pitajte ga kako se osjeća, koje probleme ima i neka samo pokuša pronaći rješenje prije nego problem eskalira u frustraciju. Naime, roditelj već zna i može predvidjeti koje situacije dovode do ljutitih ispada. Trigeri su obično situacije u kojima se od djeteta traži da nešto prestane raditi ili da nešto napravi (na primjer, da se prestane igrati i spremi za kupanje, da ide spavati, da pojede obrok i sl.). Dobar način da se izbjegne tantrum je najava onoga što će se zahtijevati ("Za 10 minuta gasimo TV i idemo na kupanje", "Još 5 minuta se igraj, a onda krećemo kod bake" i sl.) te davanje izbora ("Sada idemo kod bake. Želiš li obuti crvene cipele ili ove roze tenisice?").
Kada potražiti stručnu pomoć?
Ukoliko su ispadi agresivnosti česti, svakodnevni, sve intenzivniji i nisu više očekivani za dob djeteta, ako vas djetetova ponašanja plaše i remete funkcioniranje svih članova obitelji ili okruženje u kojem dijete boravi (vrtićku grupu), svakako potražite pomoć stručnjaka - dječjeg psihologa ili psihoterapeuta. Postoje dobre i provjerene terapije koje mogu pomoći vama i vašem djetetu da prebrodite agresivna ponašanja, ublažite stres i poboljšate vaš odnos. Možete naučiti tehnike za učinkovitije upravljanje djetetovim ponašanjem, a dijete može naučiti obuzdati ometajuće ponašanje i uživati u puno pozitivnijem odnosu s vama.
Eksplozivnoj djeci potrebni su smireni, sigurni roditelji
Roditeljima može biti teško i izazovno naučiti kako se nositi s agresivnim djetetom, ali za mnogu djecu to može napraviti veliku razliku. Roditelji koji su samouvjereni, smireni i dosljedni mogu biti vrlo uspješni u pomaganju djeci da razviju vještine koje su im potrebne za reguliranje vlastitog ponašanja.
To može zahtijevati više strpljenja i volje da isprobate različite tehnike nego što biste to trebali s djetetom tipičnog razvoja, ali kada je rezultat vašeg truda zapravo bolji odnos s djetetom i sretniji dom, itekako je vrijedno truda.
Foto: Pixabay
