Oko drugog rođendana roditelji kod svog mališana počinju primjećivati prve iskaze vlastite volje. Dijete tada ulazi u razvojnu fazu kada želi samostalno zadovoljiti neke svoje potrebe, kada ispituje vlastite granice, počinje učiti kroz iskustvo, počinje jasno formulirati svoje želje i prohtjeve. No dijete nema kognitivnu zrelost i dovoljno iskustva da bi procijenilo što je od svih tih eksperimenata, želja, žudnji i pokušaja, za njega ili nju sigurno, zdravo i primjereno dobi. Stoga roditelji dijete moraju još godinama voditi kroz proces individuacije. Roditelji, odrasli i okolina djetetu će postavljati puno granica i davati puno objašnjenja koja dijete ponekad neće razumjeti i prihvatiti.
Naime, osim što malo dijete kognitivno ne može uvijek ispravno procijeniti je li nešto za njega dobro ili loše, ono nema ni emocionalnu zrelost i unutarnju emocionalnu samoregulaciju. I to je nešto što tek treba naučiti.
Zbog toga će dijete u dobi između 2 i 6 godina na postavljene granice, kritiku, optužbu, zabranu, uskraćivanje nečega, upozorenja te na druge frustracije i iritacije reagirati inpulzivno, burno, disregulirano. U svakodnevnom životu to znači da će često protestirati, prepirati se, svađati, vikati, udarati sebe ili druge, bacati ili uništavati stvari, glasno plakati, pregovarati…
Nekad su djeca zbog takvih ponašanja bila brzo etiketirana kao zločesta, teško odgojiva i problematična. Psihologija je takva ponašanja nazivala negativnima, pa neprihvatljivima, pa neželjenima, a danas govorimo o - izazovnim ponašanjima.
Takva neželjena ponašanja i burne emocionalne reakcije veliki su izazov roditeljima i odgojiteljima, ali su izazov i samoj djeci. Ona ne žele biti "zločesta" i čak kad i shvaćaju da se nešto ne smije, da nešto nije dobro ili sigurno za njih, svejedno neće moći kontrolirati i upravljati svojim reakcijama. Neće moći upravljati svojim emocijama i neugodnim mislima koji će dovesti do izazovnih ponašanja i do velike tjelesne uznemirenosti.
Naime, iza svakog izazovnog ponašanja prvo je bila neka misao (npr. "Nije fer!", "Nisam kriv!"). Nakon misli pojavio se neugodni osjećaj (npr. ljutnja, očaj ili bespomoćnost). Te neugodne misli i osjećaji doveli su do izazovnog ponašanja (poput plača, udaranja ili bacanja igračke u zid), a sve zajedno odrazilo se i na tjelesno stanje i fiziologiju djeteta (suze, lupanje srca, crvenilo u licu, suha usta, znojenje i sl.).
Jako je važno da roditelji i svi odrasli razumiju da djeca koja iskazuju izazovna ponašanja nisu zločesta djeca. I još je važnije da roditelji razumiju kako je ponašanje samo ono što vidimo i što prvo vidimo. No iza ponašanja skriva se nešto neugodno što stišće djetetov um i srce. No kako se dijete zbog svoje dobi i razvojnog stadija ne može samo regulirati, njegova frustracija i tjeskoba izaći će "van" kao roditelju neprihvatljivo ponašanje.
Izražavanje bunta i izazovnih ponašanja izvrsna je prilika roditeljima i odraslima da dijete nauče kako se emocionalno samoregulirati. Cilj je naučiti dijete da prepozna neugodne misli i osjećaje na vrijeme te da preusmjeri svoje ponašanje i aktivnosti na vrijeme prema onima koje će ga umiriti. Jedna od glavnih kvaliteta uspješnih i zadovoljnih odraslih ljudi je upravo mogućnosti da ostanu smireni u trenucima kad bi mogli reagirati nasilno, impulzivno ili burno. Važno je da roditelji to nauče svoju djecu ne samo kako bi u odrasloj dobi bili uspješni i zadovoljni, već i kako bi imali dobre odnose s drugim ljudima i kako bi mogli dobro i suvereno nositi izazove života.
Kako djeca najviše uče po modelu i promatranjem, izuzetno je važno da u trenucima izazovnih ponašanja roditelji i odrasli ostanu smireni. Ako vaše dijete jauče, zanovijeta, plače, jeca, dosađuje, pregovara, nadmudruje se s vama, bez obzira koliko to bilo teško, važno je da ostanete smireni. To je prvi korak i preduvjet na vašem putu reguliranja izazovnih ponašanja vašeg djeteta. Ukoliko imate poteškoća ostati smireni i regulirani, svakako potražite pomoć za sebe. Savjetujte se s osobama od povjerenja ili psihoteraputom i naučite kako da ostanete smireni u izazovnim situacijama, a kako bi bili primjer djetetu i kako bi mogli prijeći na sljedeći korak.
A taj sljedeći korak je da postanete model i učitelj djetetu za koregulaciju emocija.
Prva poruka koju dijete treba čuti je da je u redu imati sve emocije (čak i ljutnju i očaj i bijes), ali nije u redu te osjećaje iskaljivati na drugima. Jako je važno reći jasno i glasno ne agresivnom ponašanju. Djeci je jako važno čuti da su voljena i prihvaćena sa svim svojim emocijama, čak i kad su ljuta ili tužna ili "zločesta".
Druga poruka je zapravo tehnika. Važno je da naučite dijete da prepozna frustraciju, da prepozna da se u njemu ili njoj komešaju neugodni osjećaji. To će najlakše prepoznati po fiziologiji. Tijelo će im slati poruke da je u stresu. Kada to prepoznaju, djeca mogu promijeniti svoju aktivnost. Na primjer, ako se svađaju s prijateljem u vrtiću i osjete vrućinu u glavi, treba ih naučiti da se okrenu, odu po lopticu i bacaju lopticu u zid. Neugodne emocije bit će prorađene kroz prihvatljivu aktivnost i dijete će svremenom sve manje pribjegavati izazovnim ponašanjima.
Poanta je naučiti dijete tehnikama umirivanja i samoregulacije. Kad nauče umiriti i regulirati neugodne emocije i misli promjenom fokusa na neku određenu relaksirajuću ili fizičku aktivnost, manje će imati potrebe vikati, udarati, gristi, pljuvati ili plakati. Budite dosljedni i uporni, ali i strpljivi i pohvalite svaki mali korak i napredak.
O temi izazovnih ponašanja bavi se naša serija slikovnica od sljedećih pet naslova:
Momo ne želi dijeliti igračke
Momo se prepire sa sestrom
Momo uvijek želi biti prvi
Momo se svađa s mamom
Momo se tuče u vrtiću
Autorice slikovnica, Eva Brlek i Julija Kukec, psihologinje i terapeutkinje s puno iskustva u radu s djecom, detaljnije opisuju zašto dolazi do izazovnih ponašanja, kako odrasli mogu pomoći djeci, ali i konkretne tehnike umirivanja i samoregulacije kroz priče za djecu.
Cilj nam je bio pomoći djeci i roditeljima s vrlo konkretnim savjetima kako razumjeti izazovna ponašanja i kako postupati u cilju odgoja u duhu povezujućeg roditeljstva.
