Podrška roditeljstvu

Podrška roditeljstvu

Kako djeca izražavaju strah od vrtića i zašto mijenjaju ponašanje?

Važno je da roditelji steknu razumijevanje zašto se dijete boji i prolazi tešku prilagodbu na vrtić. Mnogo je faktora koji utječu na to hoće li se dijete lakše ili teže adaptirati na novu situaciju, a jedan od njih je svakako osjećaj straha. U prvim godinama života dijete ne može verbalizirati svoje strahove. Dijete neće znati smisleno ispričati "Ne želim ići u vrtić zato što osjećam strah kada nisi pored mene, kada me ostaviš, kada sam okružen/a nepoznatim ljudima, a najviše me strah da nećeš doći po mene". Mala djeca svoje strahove izražavaju kroz ponašanje. Što je dijete mlađe, ono ima manji kapacitet za podnošenje straha, odnosno iskazivat će više ponašajnih problema. Nakon treće godine života, razvojem govora, dijete može bolje verbalizirati svoje strahove, tako da će možda već znati imenovati konkretne osobe, stvari i pojave kojih se plaši. U razdoblju privikavanja na jaslice ili vrtić pojedina djeca neće pokazivati nikakve reakcije na promjenu sredine i novu okolinu, a druga će svoju nelagodu izražavati vrlo burnim emocionalnim reakcijama te problematičnim ponašanjem.

Problematična ponašanja kao reakcija na strah od vrtića

U vrtiću

Roditelje najviše zbunjuje kada dijete koje je inače kod kuće i među "svojima" otvoreno, pričljivo i veselo, odjednom u vrtiću potpuno promijeni ponašanje u smislu pružanja različitih oblika otpora. Najčešće je to nekomuniciranje s tetama u vrtiću. Dijete šuti, ne odgovara na pitanja niti poticaje, ne želi se na poziv pridružiti aktivnostima ili igri, odnosno odabire samoizolaciju i nezaineteresiranost za aktivnosti u vrtiću. Neka djeca odbijaju sve – razgovarati, igrati se, spavati, jesti i potpuno se zatvaraju u sebe i izoliraju. Ponekad je to zbog temperamenta i potrebe za prostorom i vremenom u kojem će dijete prvo promatrati što se događa, pa se tek postepeno uključiti. Ponekad je to zbog osjećaja srama, nelagode, nemogućnosti djeteta da se opusti i zbog tugovanja za roditeljima. U ekstremnijim slučajevima strah se manifestira kroz ljutnju, pa se neka djeca ponašaju agresivno prema drugoj djeci (udaraju, grizu, pljuju, čupaju za kosu), prema samima sebi (cuclaju prstiće, grebu se, grizu noktiće, udaraju sebe po glavici) ili pak uništavaju stvari (bacaju igračke, trgaju slikovnice i sl.).

Kod kuće

S obzirom na to da nisu s djetetom u vrtiću i ne mogu vidjeti kako se ono ponaša ili osjeća tamo, roditelji će težu prilagodbu na vrtić kod svog djeteta prepoznati ako dijete iskazuje: - probleme sa spavanjem, uspavljivanjem, pojavu noćnih mora - probleme s hranjenjem, kada dijete odbija jesti, odbija određene namirnice, postaje nemirno i neposlušno za stolom, baca hranu na pod - agresivna ponašanja prema drugima (braći, roditeljima, kućnim ljubimcima) ili prema samome sebi - psihosomatske tegobe (boli ga/ju trbuščić, glava, povraća, pada imunitet...) - plačljivost, cendranje, preosjetljivost - regresivna ponašanja (ponovno mokrenje u gaćice i krevet, dijete govori kao da je mala beba, boji se spavati samo u krevetiću, traži da ga se odijeva, hrani kao bebu i sl.)

Izvan kuće i vrtića

Kada krenu u vrtić i prolaze kroz prilagodbu, djeca često iste strahove i ponašanja iskazuju i u drugim prilikama kad trebaju ostati sama, primjerice, u sportskoj školici, na dječjem rođendanu, kod bake i djeda. To roditelje često zbunjuje jer su do tada djeca bez problema i rado samostalno istraživala takva nova iskustva, a onda ih odjednom odbijaju. Zbog straha od odvajanja i napuštanja, u fazi prilagodbe na vrtić djeca se više drže roditelja i ne ispuštaju ih iz vida jer osjećaju generalnu nesigurnost ma gdje se nalazili. Foto: Pixabay
26.09.2018.
Podrška roditeljstvu,
Pročitaj više

Pristojno ponašanje: 20 lekcija koje djeca trebaju usvojiti do devete godine

Svatko želi odgojiti dijete koje je pristojno, ljubazno, empatično i kulturno. Pristojno ponašanje ili bonton alat je za uspješnu socijalizaciju, za buduće održavanje kvalitetnih, toplih i iskrenih odnosa sa svima (od poznanika u susjedstvu, kolega na poslu, pa do partnera u vezi), za lakše postizanje ciljeva i izgradnju samopouzdanja. Od davnina odrasli uče djecu kako se ponašati u određenoj kulturi, okruženju i situacijama, kako bi im olakšali funkcioniranje u svijetu koji od nas traži da se jedni prema drugima ophodimo na određeni način. To učenje započinje od dolaska bebe na svijet. Još i prije no što progovore i mogu razumjeti i svjesno obrađivati informacije, djeca uče iz primjera odraslih. Na primjer, ako mama svojoj bebi od prvog dana govori “Hvala ti ljubavi” kad joj bebica doda igračku, daje pusicu ili zagrljaj, beba će kad progovori također govoriti “Hvala” i korištenje te čarobne riječi bit će joj potpuno normalno i prirodno. Nakon perioda učenja po modelu i imitiranja roditelja, nešto intenzivnije i konkretnije učenje bontona počinje od djetetove druge godine (kada počinje verbalno komunicirati), a potom traje cijeli život. Mame će svoje klince upozoravati da, primjerice, pozdrave staru susjedu ili lijepo sjede za stolom, čak i u adolescentskoj ili odrasloj dobi. No postoji određeni broj lekcija iz lijepog ponašanja koje bi svako dijete trebalo usvojiti do 9. godine. Idealno razdoblje za učenje bontona je između 2. i 6. godine kada djeca općenito najviše upijaju i kada se stvaraju odgojne osnove za sva ponašanja u kasnijoj dobi.

20 lekcija lijepog ponašanja koje bi sva djeca trebala usvojiti do 9. godine

1. MOLIM TE

Kada nešto trebaju ili žele, čarobna riječ kojom to mogu dobiti svakako je “Molim te” ili “Molim vas”. Ovo je jedna od najlakših lekcija za naučiti, jer djeca kad nešto žele, izgovorit će sve što treba da to i dobiju.

2. HVALA

Kada im netko nešto pokloni, daje ili samo dodaje, djeca bi trebala znati reći “Hvala”. U početku, to će biti više manje vezano uz materijalne stvari, a kasnije zahvalu proširite i na emocionalna davanja i pomaganje. Primjerice, “hvala ti što si mi pomogao”, “hvala ti što si me saslušao” i slično.

3. OPROSTI

Ova čarobna riječ reflektira našu empatiju, odnosno suosjećanje za osobu koju smo povrijedili. Često i odrasli imaju problema s izgovaranjem ove riječi, jer smatraju da moraju odustati od svog ponosa i stajališta te da ”oprosti” znači svojevrsni gubitak za njih. No, istina je suprotna. “Oprosti mi” ne znači kapitulaciju, priznanje krivnje i gubitak borbe, već otvara vrata za pomirenje, harmoniju i ljubav. Mnogi roditelji, kada pogriješe u ponašanju prema svome djetetu, smatraju da od djeteta ne trebaju tražiti oprost jer je ono "samo" dijete. I tu rade najveću grešku. Tražite od djeteta oprost i tako mu pokažite da ga poštujete te ga naučite da kazati “oprosti” nije slabost, već snaga.

4. IZVOLI

Izgovaranjem ove četvrte čarobne riječi dijete pokazuje poštovanje prema bližnjem. Davanjem nečeg materijalnog uz riječ “izvoli”, ujedno otvara i svoje srce prema osobi koju dariva.

5. NE PREKIDAJ RAZGOVORE

Djeca su nestrpljiva, uzbuđena i nestašna, pa često od najranije dobi prekidaju odrasle u razgovoru kako bi zbog nečega na sebe svrnuli pažnju. Kad procijenite da je dijete dovoljno staro, pokušajte to ponašanje ispraviti. Ne samo da je prekidanje drugih u komunikaciji nepristojno, već bi ova loša navika djetetu mogla stvarati probleme u odrasloj dobi, posebno u poslovnom okruženju i profesionalnom razvoju. Ako baš mora prekinuti neku komunikaciju, neka to učini uz “Oprostite što prekidam, ali trebao bih…”.

6. PITAJ ZA DOZVOLU

Djeca, mladi i odrasli svakodnevno se nalaze u situacijama kada nešto žele napraviti, ali nisu sigurni smiju li, žele li to doista i kakve će to imati posljedice. Stoga je važno dijete naučiti da pita za dozvolu. Kad su mali to će biti upiti kao što su “Smijem ići kod Marka u dvorište na igranje?” (umjesto da samo odu bez pitanja), a kasnije u životu bit će pristojno pitati, primjerice, “Susjed, je li u redu da se moji gosti parkiraju ispred vaše kuće danas popodne?” ili “Dragi, je li u redu da ti bacim ove stare časopise?”.

7. NE KRITIZIRAJ JAVNO, NE OGOVARAJ, NE POKAZUJ PRSTOM

Naravno, dogodit će se da će dijete na ulici prstom pokazati na gospođu i glasno pitati “Zašto je ova teta tako debela?” ili “Pogledaj ovaj čovjek nema ruku”. Mala djeca to ne rade namjerno ili zato što su bezobrazna, već više iz znatiželje i čuđenja. Ali ovakve situacije dobre su prilike da ih naučite kako nije lijepo negativno komentirati, kritizirati, ogovarati druge ljude. Fizički izgled jednostavno ne komentiramo, osim ako ne želimo dati kompliment.

8. KAKO STE?

Odrasli često djecu pitaju “Kako si ti meni Marko?”, posebno ako ih dugo nisu vidjeli. Nakon što odgovore, djeca niže osnovnoškolske dobi trebala bi i sama znati postaviti to pitanje, ali ne nužno samo kao poštapalicu. Učite djecu da se istinski zanimaju kako se drugi osjećaju i što rade. Na taj način uče empatiju, upoznaju bolje tu osobu i spontano se s njom lakše mogu zbližiti.

9. DOBRO JUTRO, DOBAR DAN, DOBRA VEČER

Živimo u otuđenom svijetu gdje susjed susjeda ne poznaje i ne pozdravlja, komentiraju mnogi. Ipak, naučite dijete pristojno pozdravljati, ne samo starije s kojima dolaze u kontakt, već i svoje vršnjake. Neka to bude “Bok”, “Ćao”, “Hej”, ali prilikom susreta s drugom osobom, prije svega je trebamo srdačno pozdraviti.

10. POKUCAJ NA VRATA

Još jedna dobra i praktična lekcija za cijeli život je poštivanje tuđe privatnosti i (ne)ulaženje u nečiji intimni ili radni prostor. Vrlo ju je jednostavno naučiti, a glasi: Kad su vrata zatvorena, netko ih je zatvorio s razlogom, jer želi imati svoj mir. Prije no što uđeš, svakako pokucaj i time najavi svoj dolazak. Važno je da tu intimu i potrebu za povlačenjem roditelji poštuju i kod djece. Pa kad se vaš mališan zavori u svoju sobu, prije no što dođete vidjeti što radi i da li je dobro, svakako pokucajte i pitajte “Smijem li ući?”.

11. TELEFONIRANJE

Malci već od najranije dobi koriste mobitele kao da su s njima rođeni. Često traže da nekog zovu, recimo baku ili prijatelja iz vrtića. Svaki telefonski poziv neka bude prilika za još jednu lekciju u kojoj ćete dijete naučiti da uvijek prvo pozdravi onog koga je nazvao, zatim da se predstavi, pa zatraži razgovor s osobom koju treba. “Halo, bok djede, na telefonu je Marko. Mogu li molim te dobiti baku jer ju nešto trebam pitati?”. Pristojna komunikacija važna je u cjelokupnom digitalnom svijetu, kod pisanja mailova, chatova, SMS-ova.

12.UPOZNAVANJE S NOVIM OSOBAMA

Ovo je vrlo važna vještina za zdravu socijalizaciju. Od prvih odlazaka na igralište ili u igraonice, naučite dijete pružiti ručicu i predstaviti se. Kada ga upoznajete s novim prijateljem, bez obzira koliko bili maleni, mogu si dati ručicu i reći “Ja sam Marko. Kako se ti zoveš? Idemo se igrati?”. Dijete će naučiti bonton, ali i razbiti strah pred upoznavanjem nove djece te će naučiti kako nekog uključiti u igru ili kako se samo pridružiti nekoj skupini djece koju ne poznaje baš dobro.

13. PONAŠANJE NA PREDSTAVI i JAVNIM DOGAĐANJIMA

Vodite dijete na predstave, u kino i upoznajte ga sa situacijama koje zahtijevaju tišinu, praćenje i pozornost. To su idealna okruženja za učenje strpljenja i pristojnog ponašanja na kulturnim manifestacijama i javnim okupljanjima i događanjima.

14. KADA ZAPOSLITI RUČICE, A KADA NE

Djeca se jako vole igrati svojim ručicama, odnosno dlanom i prstićima. Istraživanje svijeta kad tad ih dovede do njihovog nosića iz kojeg će dječje i nevino kopati “stanare” u javnosti. Naučite dijete da kod čišćenja nosića koristi maramicu, a kod kašljanja, kihanja i zijevanja stave ručicu preko usta. Ako je potrebno, ispričajte im priču o zločestim bakterijicama koje žive u ustima i kihanjem/kašljanjem mogu skočiti i napasti drugu djecu. U tome vam mogu pomoći Mrljek i Prljek, zvijezde naših slikovnica o higijeni.

15. POMAGANJE DRUGIMA

Ako i kada mogu, djeca bi uvijek trebala ponuditi pomoć. Ona to spontano i rade kada žele mami i tati pomoći čistiti, kuhati, popravljati stvari po kući, kupati psa i slično. I to dok su još vrlo, vrlo mali. U tim situacijama treba im dozvoliti da nam pomognu, čak i ako nam ponekad više odmažu. Najgore što možemo reći je “Idi ti radije u svoju sobu jer samo mi smetaš”. Djeca se rađaju s potrebom da pomažu, a na roditeljima je da tu potrebu njeguju i kasnije usmjere i na druge ljude.

16. PONAŠANJE ZA STOLOM

Ovo je najteža lekcija za naučiti jer djeca kad su mala imaju veliki problem s bubama u guzi zbog kojih se za stolom meškolje, ne mogu mirno sjediti, ponekad bljuckaju hranu jer im nije fina, ponekad se s njome igraju, bacaju hranu oko tanjura, jedu otvorenih usta, bacaju pribor na pod, glasna su, stavljaju laktove i nožice na stol… “prijestupa” ima puno. Stoga se ponašanje za stolom uči i više godina te u skladu s djetetovom zrelošću, razvojem motorike i drugim psiho-emocionalnim stanjima. Ipak, do 9. rođendana sva djeca bi trebala znati postaviti stol za obiteljski obrok, mirno sjediti dok se jede, koristiti “molim te dodaj mi”, koristiti žlicu, vilicu, nož i ubrus, žvakati zatvorenih usta i očistiti za sobom.

17. HIGIJENA I UREDNOST

Iako možda imaju više veze sa zdravljem, biti počešljan, opranih zubića, čistih ručica i u čistoj odjeći, također je odraz poštovanja prema okolini i drugoj djeci s kojima vaše dijete dolazi u fizički kontakt. Osim brige o samome sebi i higijene, dijete mora znati samo pospremiti svoju sobu i brinuti se da njegove stvari budu na svome mjestu. Osjećaj čistoće i reda itekako pozitivno djeluje na ponašanje djeteta.

18. PONAŠANJE U PROMETU

Biti oprezan u prometu najviše ima veze sa sigurnošću i dobrobiti djeteta, ali prometna kultura sastavni je dio bontona. Djeca moraju imati poštovanja prema svim sudionicima u prometu. To znači da čuvanjem sebe, čuvaju u prometu i druge. Do 9. godine dijete bi trebalo znati osnove ponašanja u prometu: uvijek hodati nogostupom, uvijek prelaziti cestu preko zebre, gledati lijevo i desno, ne trčati između auta, ne trčati na cestu i drugo.

19. PONAŠANJE PREMA OKOLIŠU

Vrlo važno mjerilo lijepog ponašanja je ponašanje prema prirodi, životinjama i okolišu. Osnovno pravilo je: ne bacaj smeće nigdje drugdje osim u kantu za smeće. Nakon toga, slijede i specifične lekcije: kako odvajati otpad, kako pomagati životinjama, kako se ponašati u šumi, kako štedjeti energiju i slično.

20. RUGANJE I ZADIRKIVANJE

Znat ćete da imate predivno dijete kada u njemu vidite mladu osobu koja nema potrebu vlastite slabosti prikrivati okrutnostima prema drugima. Znat ćete da ste uspjeli kao roditelj kada vidite da vaše dijete prihvaća drugačije od sebe, da ih ne prosuđuje i ne osuđuje, da nema potrebe drugima govoriti ružne riječi, zadirkivati ih, omalovažavati ili im se rugati. Kad bi sva djeca odrasla u takve ljude, svijet bi za sve nas bio puno ljepše, pozitivnije i sigurnije mjesto.
23.07.2018.
Podrška roditeljstvu,
Pročitaj više

Osnovni osjećaji kod djece: TUGA

Zdrava beba zaplače odmah po rođenju, no prvi nejasni znakovi tuge javljaju se oko osmog tjedna života. U tom razdoblju, beba je tužna kada nema pozitivnih interakcija s odraslima. Do bebina 6. mjeseca starosti, poželjno je reagirati na svaki njezin plač i ostale „pozive“ kako bi se zadovoljile njezine potrebe. To čini bebu sigurnom i razvija povjerenje u okolinu.

Zašto su djeca tužna?

Univerzalni okidači tuge kod djece (i odraslih) su gubitak ili odvojenost od dragocjenog predmeta ili osobe. Djeca reagiraju drugačije od odraslih u mnogim situacijama. Za njih su mnoge situacije nove, drugačije, nepoznate, a i emocionalne reakcije su im intenzivnije od onih koje imaju odrasli. Štoviše, često se dogodi da je dijete jako uznemireno zbog situacije koje odrasla osoba nije uopće percipirala ili ju je percipirala kao nešto što nije „strašno“. Dobar primjer je kada jedno dijete drugome po treći put toga dana "otme" igračku i ono već po treći puta zaplače zato što mu je igračka oduzeta. S aspekta odrasle osobe, koja ima puno „važnijih“ problema u životu, financijskih, poslovnih, bračnih i drugih, ovaj djetetov problem je minoran. Što je najgore što se uopće može dogoditi djetetu? Ionako će dobiti novu igračku, ionako ima punu sobu igračaka itd. Međutim, problem je u tome što je djetetu to strašno. Djetetu ta igračka predstavlja puno više od same igračke kao i interakcija s drugim djetetom. Dijete tek uči kako postupati u situacijama kada se takvo što dogodi i kada izgubi nešto što je njemu vrijedno. U konačnici, dijete je to koje ima emocionalnu reakciju te treba odraslu osobu da bude tu uz njega i da mu pomogne da se smiri.

Kako prepoznati neverbalne znakovi tuge?

– glava je spuštena i pogled usmjeren prema dolje, – opuštenije držanje, – gubitak mišićnog tonusa, – glas je mekši, – dijete manje komunicira. Naravno, ponekad se uz tugu istovremeno javlja i ljutnja, razočaranje, frustracija, pa onda i dijete izgleda drugačije.

Što činiti kada je dijete tužno?

Univerzalne funkcije tuge su traženje pomoći i nadoknada izgubljenog. Stoga, prvo i osnovno prepoznajte tu tugu. To možete učiniti bilo riječima „vidim da te je ovo jako rastužilo“ ili jednostavnim fizičkim kontaktom poput zagrljaja. Moguće je da će ovakva reakcija odrasle osobe izazvati kod djeteta još intenzivniji plač, no to je normalna pojava jer smo svojim postupkom dali djetetu dozvolu da u potpunosti izrazi svoju tugu. Kada vidite i osjetite da se dijete smirilo, ponudite mu opcije: 1. Porazgovarate o tome što ga je rastužilo. Što je dijete mlađe, imajte na umu da količina riječi i dužina trajanja razgovora treba biti manja. 2. Ako je dijete starije i lakše se izražava kroz crteže ili pisanje, onda mu ponudite da nacrta/napiše što ga je rastužilo. Djeca se na različite načine izražavaju i ponekad, ako smo mi sami jači na riječima i volimo sve izverbalizirati, a dijete nije takvo, pa će mu pomoći neki drugi oblici samoizražavanja.

3. Porazgovarajte ima li nešto drugo čime mu možete nadoknaditi izgubljeno.

Što ne činiti kada je dijete tužno? U velikoj želji da pomognu djetetu i učine ga što brže sretnim, odrasli često požele riješiti djetetov problem i time odagnati njegovu tugu riječima poput „ne brini se, nije to ništa strašno“ ili nudeći rješenje za određenu situaciju koje u potpunosti rješava djetetov problem. Drugi čest razlog zašto odrasli pokušavaju brzo smiriti djecu jest zato što ih zna nervirati djetetova plačljivost i tuga, osobito zbog toga što su djetetove emocije burne, intenzivne, česte, snažne, nestabilne pa ih odrasli nerijetko ovim rečenicama pokušavaju prekinuti: „dječaci/djevojčice ne plaču“, „ti si veliki dječak/djevojčica, ne plači“ i sl. No, iako djetetove emocije imaju navedene karakteristike, one su i jednostavne, spontane, kratkotrajne te se dijete ne zna suzdržati pa ih pokazuje otvoreno što isto tako olakšava odrasloj osobi da razumije djetetov unutarnji svijet. Kada je riječ o iskrenoj tuzi, tada je iznimno važno da se dozvoli djetetu da odtuguje gubitak ili odvojenost koju je doživjelo. Ako se djetetu ne da prostor i vrijeme da žaluje, ti osjećaji tuge i žalosti ostat će u djetetovom tijelu i mogu se manifestirati kroz puno drugih različitih načina. Autorica članka: Tea Knežević, magistra psihologije, registrirana terapeutkinja igrom i koautorica serije slikovnica o emociji ljutnje
12.03.2018.
Podrška roditeljstvu,
Pročitaj više

Osnovni osjećaji kod djece: STRAH

Zanimljivo je da se tijekom čitavog perioda odrastanja, osobito u predškolskom razdoblju, izmjenjuju tvz. razvojni strahovi, pa opet, mnogi roditelji ne uočavaju strahove kod svoje djece na svakodnevnoj razini. Što mislite zašto je tome tako? Najjednostavniji odgovor bi bio – djeca se uplaše različitih stvari, što odrasli ili ne percipiraju ili ne percipiraju kao prijeteće pa odbace to kao izvor straha za sebe, a onda i za dijete. Univerzalni okidači za strah su prijetnja za fizičko ili psihološko blagostanje osobe. Prvi strahovi vidljivi su kod beba u dobi od šest mjeseci starosti. Bebe se tada boje novih i nepoznatih predmeta te strah mogu izražavati kad vide nepoznata lica. Bebe mogu izraziti i strah od visine. Važno je znati da se beba starosti od tri do šest mjeseci brže smiruje u blizini roditelja. Nakon šestog mjeseca beba sve češće izražava specifičan strah – separacijski strah, odnosno strah od odvajanja od roditelja. U drugoj godini života, djeca imaju mnogo strahova: strah od jakih zvukova (grmljavina, usisavača), tamnih boja, velikih objekata (kamiona), promjena u prostoru, vjetra, kiše, divljih životinja, odvajanja od majke u vrijeme odlaska na spavanje, mraka, samoće. Separacijski strah i strah od stranih lica obično se smanjuje u 2. godini života, no može se pojaviti u novim i nepoznatim situacijama (npr. na izletištima, tijekom zimovanja i ljetovanja i promjene okoline). Između treće i četvrte godine, javljaju se strahovi od životinja, stranih ljudi, predmeta, ružnih lica, maski, nakaza, mraka, policajaca, lopova, insekata, te neočekivanog razvoja situacije. Zamislite da šećete u dječjem parku „dinosaursa“ i da se odjednom pojavi veliki dinosaurs. Vi jako dobro znate da je to samo veliki dinosaurs – igračka, ali zna li i Vaš trogodišnjak? Ne zna. Ako je otvoreniji i skloniji novim iskustvima, vrlo vjerojatno će prije svega biti iznenađen i blago uplašen kada vidi nešto što je jako veliko i što viđa u crtićima kao strašno biće. Djeca u ovoj dobi teško razaznaju što je stvarno a što je proizvod njihove mašte ili crtića. Upravo zbog toga, dijete koje vidi ogromnog dinosaursa će vjerojatno prvo pomisliti da je stvaran i u najmanju ruku biti jako iznenađen. U petoj godini života, počinje padati strah od poznatih životinja, no raste strah od divljih životinja, od mraka, samoće, odvajanja od majke, te se mogu pojaviti noćne more. Oko 5. godine života pojavljuje se strah od imaginarnih bića (vještica, zmajeva) te dijete počinje uviđati i potencijalne stvarne opasnosti poput onih od zmija. U šestoj godini života djeca se počinju bojati nesretnih slučajeva, bolesti, mraka, imaginarnih bića, nepoznatih osoba, duhova, lopova, fantoma koji se skrivaju ispod kreveta, strah da se majka neće vratiti kući. Smanjuju se strahovi od ružnih ljudi i nakaza, a počinju rasti strahovi od realnih situacija: od ozljeđivanja, pada, psa. Strahovi sedmogodišnjaka su strah od mraka, tavana, podruma, sjena, duhova, vještica, špijuna, ljudi koji se skrivaju pod krevetom i u ormaru, te se pojačava strah od gubitka ljubavi od roditelja i drugih bliskih osoba. Strahovi im se mogu pojačati nakon pričanja strašnih priča, gledanja strašnih filmova, crtića, igranja igrica. S obzirom na razvojne strahove, ali i na one na dnevnoj bazi koje se događaju pojedinačnom djetetu, može se zaključiti da dijete vjerojatno često doživljava ovaj osjećaj.

Koji su neverbalni znakovi straha?

Zamrzavanje ili bijeg, udaljavanje Povlačenje glave i tijela prema unutra Viši ton glasa Iznenadno i ubrzano udisanje zraka

Kako pomoći uplašenom djetetu?

Univerzalne funkcije straha su pripremiti tijelo da izbjegne prijetnju koja bi mu mogla naštetiti. Ili da barem umanji utjecaj te prijetnje na tijelo. Vratimo li se ranije spomenutom dječaku koji se šetao dječjim parkom sa svojim roditeljima i „naletio“ na dinosaursa u pravoj veličini. Taj dječak stao je zakopan na mjestu kada ga je ugledao i netremice ga gledao. Kako su njegovi roditelji mogli reagirati, znajući da dinosaurs nije živ? Mogli su mu reći nešto poput: „Ovo te zbilja iznenadilo, nisi očekivao da ćeš vidjeti dinosaursa u pravoj veličini. No ovaj dinosaurs nije pravi, to su ga odrasli napravili za zabavu.“ Što bi se ovom rečenicom poručilo djetetu? Poručilo bi mu se da se prepoznao njegov osjećaj – prije svega iznenađenje nečega što nije očekivalo. Potom bi mu se naglasilo da dinosaurs nije stvaran, čime bi mu se pomoglo da razdvoji maštu od realnosti. Ako se dijete uplaši, može mu se reći sve to te mu omogućiti fizički kontakt, poput zagrljaja. Zagrljaj tijekom doživljavanja straha, služi da se povrati izgubljeni osjećaj sigurnosti i tako ponovno emocionalno uravnoteži um i tijelo.

Što ne činiti kada je dijete uplašeno?

Smijati mu se Odbacivati snagu trenutnog djetetovog osjećaja straha Davati brzinska rješenja Postavljati puno pitanja A što ne bi bilo dobro da se kaže i učini kada se vidi da se dijete boji „dinosaursa“? Mama, gore spomenutog dječaka, kada je vidjela da se je njezin sin odjednom stao ukopan na mjestu, a do tog trenutka je veselo trčao, ga je više puta pitala jedno te isto pitanje – da li se bojiš – kroz smijeh. Njoj je bilo smiješno kako se on ukopao na licu mjesta, jako iznenađen i pomalo uplašen. Nakon što je ponovila četiri puta pitanje – da li se bojiš – dječak se okrenuo i počeo trčati prema smjeru od kuda je došao s roditeljima.
Autorica članka: Tea Knežević, magistra psihologije, registrirana terapeutkinja igrom i koautorica serije slikovnica o emociji straha
05.03.2018.
Podrška roditeljstvu,
Pročitaj više

Osnovni osjećaji kod djece: LJUTNJA

Ljutnja spada u skupinu osnovnih emocija. Može biti vrlo snažna, pa ukoliko se ne znamo adekvatno s njome nositi, može potaknuti negativno raspoloženje kao i donošenje nepromišljenih odluka i reakcija. Jedan od najvećih izazova u nošenju s dječjim iskazivanjem ljutnje jest to što se istovremeno kod roditelja mogu javiti snažne emocije. Stoga da bi se pomoglo djetetu da nauči na prihvatljiv način iskazati svoju ljutnju, važno je da roditelj prvo regulira svoje ponašanje. Dijete će potom opažajući roditelja naučiti kako da se nosi s ljutnjom i kako da ju adekvatno izrazi. Važno je da se osjećaj prizna i komunicira kako bi djeca shvatila da se i mi ponekad ljutimo. Ukoliko roditelj reagira burno kada je ljut, dijete se može uplašiti svog ljutitog roditelja i može mu se javiti strah da će ga roditelj prestati voljeti, povrijediti ili napustiti. Stoga roditelji trebaju biti odgovorni za kontroliranje svojih reakcija. Ako u njima pretjeraju i ne uspiju se kontrolirati, tada je važno priznati pogrešku i ispričati se. Uredu je da dijete dobije poruku da i odrasli ponekad mogu pogriješiti i da je normalno da nismo savršeni te da se savršenstvo ne očekuje niti od njega. Ljutnja može biti obrana za izbjegavanje još neugodnijih osjećaja te može biti povezana s neuspjehom, niskim samopoštovanjem, osjećajem usamljenosti ili anksioznosti oko situacija nad kojima dijete nema mogućnost kontrole. Također, može se raditi o tome da dijete osjeća da ga drugi ne razumiju ili da se prema njemu ne odnose pravedno te je zbog toga povrijeđeno. Ljutnja koja se u nekom trenutku manifestira ne mora nužno biti povezana samo s konkretnom situacijom koja joj je prethodila, već može biti posljedica brojnih drugih nakupljenih i potisnutih osjećaja. Zato je jako važno da se dijete uči iskazivati sve svoje osjećaje, kako ugodne tako i neugodne.

Povezanost ljutnje i agresivnog ponašanja

Važno je razumjeti razliku između ljutnje i agresije te ih pravilno prepoznati kod djeteta. Ljutnja je privremeno emocionalno stanje koje je najčešće potaknuto nekom frustracijom, dok je agresija pokušaj da se namjerno nekoga ozljedi ili nešto uništi. U komunikaciji s ljutim djetetom trebamo biti motivirani željom da ga se zaštiti i razumije njegov osjećaj (jer u redu je biti ljut) te da mu se da do znanja da ste prepoznali njegov osjećaj. Ukoliko ga dijete želi izraziti kroz agresivno ponašanje tada mu je potrebno postaviti jasnu granicu i predložiti prihvatljiv način izražavanja ljutnje.

Što činiti kako bi pomogli djetetu da se nosi s ljutnjom?

  • Povećati svjesnost o emocijama (imenovati emocije kada ih uočimo kod sebe ili kod djeteta i povezivati ih s onim što ih je potaknulo)
  • Ostati smiren
  • Prihvatiti osjećaj i usmjeravati izražavanje ljutnje na prihvatljiv način
  • Koristiti jasne i dosljedne posljedice kod postavljanja granica u izražavanju ljutnje (kako bi se ograničila agresivna ponašanja)
Važno je da se dijete ne sputava u iskazivanju ljutnje. Ljutnja je normalna emocija i baš kao i sve ostale emocije potrebno ju je izraziti. Zato je važno poticati dijete da iskaže svoju ljutnju, a pritom je uloga roditelja da ga nauči kako da to učini na način da pri tome ne povrijedi sebe ili nekoga drugoga. Autorica članka: Tea Knežević, magistra psihologije, registrirana terapeutkinja igrom i koautorica serije slikovnica o emociji ljutnje
22.02.2018.
Podrška roditeljstvu,
Pročitaj više

Što su terapeutske priče i kako pomažu djeci?

Kada ste zadnji put čuli neku priču? Tko vam ju je ispričao? Je li bila tužna, sretna, smiješna ili inspirativna? Je li imala neko značenje za vas? Jeste li iz nje izvukli neku pouku? Ljudi si međusobno pričaju priče od kad je svijeta i vijeka. Neke priče su izmišljene, ali većina priča koje pričamo naša su osobna iskustva. Pričamo drugima da bi im prenijeli znanje, kako bi ih motivirali, informirali, ali ponekad pričamo priče kako bi sebi olakšali neko teško iskustvo kroz koje smo prošli. Kada progovorimo o teškom iskustvu kroz koje smo prošli, odmah nam je lakše. Pričanje o emocijama stoga ima terapeutski učinak. A što je s djecom? Mala djeca vrlo intenzivno proživljavaju sva, pa i najmanja iskustva. U njima je također puno emocija. No zbog nezrelosti i razvojne dobi, mala djeca ne mogu svoje dojmove, emocije i iskustva upakirati u smislenu priču i podijeliti to s roditeljima ili skrbnicima. Djeci treba pomoć da uopće identificiraju svoju emociju. Trebaju pomoć da im se objasni što se oko njih događa i kroz kakva iskustva prolaze. Posebno zato što je okolina koja ih okružuje izvor mnogih nesigurnosti za malu djecu. Svijet je za njih zbunjujuć, nepoznat, kaotičan i nestrukturiran. Upravo zato je djeci važna rutina i upravo zato vole slušati priče, jer u svijetu bajki i priča postoji struktura, čvrsta fabula koja ima smisla i koju razumiju. U svijetu priča djeca se često osjećaju puno sigurnije nego u stvarnom svijetu koji ih okružuje. S obzirom na to da djeca ne mogu verbalno uobličiti ono što im se događa i kako se osjećaju, roditelji i odgojitelji imaju vrlo važnu ulogu biti taj glas koji će pričati umjesto djece. Roditelji koji djeci pričaju ili čitaju priče, otvaraju im prostor u kojem djeca mogu uroniti u svoje vlastite situacije, emocije, razmišljanja. Zašto se većina klasičnih bajki događa u šumi? Šuma je metafora za unutarnji djetetov svijet u kojem se događaju strašni zapleti, u kojem se suprotstavljaju likovi, u kojem se uvijek provlače suprotstavljene vrijednosti (dobro-zlo, moral-nemoral, agresivnost-smirenost, kukavičluk-hrabrost, laž i prijevara-iskrenost...). U šumi se možeš izgubiti, ali nećeš, jer ćeš pronaći junaka u sebi i on će pobijediti sve loše. I ono izvanjsko i ono u sebi samom.

Kako terapeutske priče pomažu djeci?

Terapeutske priče imaju sadržaj kao i svaka druga priča za djecu - jednostavan i pisan jezikom razumljivim djeci. Ono po čemu se razlikuju je vrlo promišljeno pisana fabula kojoj je cilj pomoći djetetu da prepozna sebe u nekoj situaciji, da shvati što osjeća i dobije primjer kako si može pomoći. Terapeutske priče pozivaju se na dječje emocije. Naime, iza svakog problema u ponašanju, obično stoji neka neprorađena i negativna emocija. Ako roditelji pažljivo promotre dijete i analiziraju neke vanjske čimbenike koji su se dogodili, ubrzo će shvatiti da dječja tuga, strah, ljutnja, tjeskoba ili frustracija imaju točno određeni uzrok. Ako direktno pitate dijete "Je li te rastužilo to što tata mora ići na dugo putovanje?", dijete će odgovoriti potvrdno, ali to ne znači da je proradilo osjećaj tuge, osjećaj straha zbog razdvojenosti od roditelja te strah da se tata neće vratiti. Dijete također vjerojatno neće znati ispričati nikakve detalje o tome kako se osjeća i što ga brine. No ako djetetu ispričamo priču o tome kako je, primjerice, mama maca ostavila svoje mačiće jer je išla tražiti hranu i kako je mačiće bilo strah i bili su tužni, no sve je dobro završilo jer se mama maca brzo vratila i s njima o tome porazgovarala - dijete će se poistovjetiti s mačićima. Shvatit će da nije jedino koji se tako osjeća, da se to događa i drugima, ali će pronaći i utjehu u tome da se mama maca vratila. Osjetit će zadovoljstvo što priča ima sretan kraj i to će mu pružiti osjećaj sigurnosti vezan uz tatin odlazak na putovanje. Terapeutske priče mogu djeci dati opcije što učiniti kada se suoče s nekom teškom situacijom, mogućnosti kako riješiti neki problem, ali ih također uče kako reagirati u određenim situacijama. Pričanje priča omogućuje djeci da dobe uvid u to kako se osjećaju i vodi do promjena u ponašanju. Kada se pozabavite nekom pričom, djeca u njoj ostaju duže vrijeme. Ne potiskuju emocije već imaju vremena i prostora posvetiti im se pomoću mašte, identifikacije, imitacije i empatije. Terapeutske priče daju djeci mogućnost da na vlastiti problem gledaju s distance, da se na neki način odvoje od sebe i prožive neku negativnu situaciju i osjećaj kroz životinjski lik iz priče. To im daje utjehu i jednu potpuno novu perspektivu u kojoj mogu prepoznati vlastite emocije - "Aha, ovo što osjećaju mačići je strah i tuga", odnosno "Ovo što osjećam je strah i tuga".

Što treba imati dobra terapeutska priča za djecu?

Svaka priča djeci otkriva njihov unutarnji svijet, ali terapeutska priča mora djeci ponuditi sljedeće: - Referirati se na problem koji dijete ima. To ne znači da priča mora doslovno prepričati djetetovu situaciju, već mora "pogoditi" djetetov osjećaj. Ako se dijete boji jer tata odlazi od kuće, terapeutska se priča treba baviti strahom od odvajanja od roditelja. Ako dijete stalno mora pobjeđivati u igri, tu se možda radi o strahu od neuspjeha, potrebi da ga se stalno pohvaljuje, potrebi da zadobije pažnju ili priznanje roditelja što u djetetu stvara tjeskobu i strah od neuspjeha. - Dijete se mora moći poistvojetiti s glavnim likom priče te s njim prolaziti kroz poraze, zapreke i izazove, osjetiti njegov osjećaj tuge, straha i ljutnje, ali i hrabrosti, odvažnosti i sreće. - Dijete mora osjetiti olakšanje i zadovoljstvo kada glavni lik pronalazi rješenje za svoj problem. - Priča mora biti indirektna, odnosno pričati o nekom drugom svijetu, o životinjama ili drugoj djeci kako bi se djetetu omogućila distanca i "sigurna zona", odnosno odmak. Priču treba pričati ili čitati kada imate djetetovu punu pozornost, idealno navečer. Ako dijete želi, razgovarajte o priči. Dobit ćete odličan uvid u to što se s djetetom događa i kako se osjeća.
20.10.2017.
Podrška roditeljstvu
Pročitaj više

DJECA I EMOCIJE: Vaše dijete često plače? Umjesto “Prestani plakati” radije kažite sljedeće…

Djeca, posebno ona manja, plaču nekoliko puta dnevno. Plaču zato jer im je brat ili seka uzeo igračku iz ruke, zato jer ne žele jesti, jer moraju u vrtić, jer nisu pobijedili u igri, jer su pali dok su trčali po kući i radi mnogo, mnogo drugih stvari i situacija. Većina tih situacija odraslima se čini beznačajnima i nedovoljno dobrim razlogom za suze. Pa kad nemaju vremena i puna im je kapa cendranja, suza i natezanja oko svake sitnice, često jednostavno djetetu kažu "Prestani plakati" ili "Nemoj plakati". Ponekad i u povišenom tonu, jer nemaju više snage objašnjavati, tješiti i uvjeravati dijete da je sve u redu i da nije, primjerice, važno tko je stisnuo gumb u liftu, jer će imati priliku sljedeći put stisnuti baš on ili ona. Ipak, treba imati na umu da te malene dušice imaju osjećaje i to stvarne osjećaje, velike i jake osjećaje. Pa čak i kad plaču oko nečeg što mi smatramo trivijalnim i beznačajnim, naš zadatak je da pokažemo empatiju, ali i da djecu naučimo kako se snositi s tim osjećajima koji ih tjeraju u suze. Jednoga dana djeca će porasti i znati kako izraziti te neugodne osjećaje na "prihvatljiv" način, ali dok su maleni treba im pružiti podršku u razvoju alata pomoću kojih će regulirati emocije. A to možemo samo kroz empatiju i razumijevanje, a ne utišavanjem djeteta i njegovih emocija.

Različite poruke od strane roditelja i utjecaj na dijete

"Prestani plakati ili ću ti ja dati pravi razlog za plakanje" Mnogi od nas iskusili su potiskivanje negativnih emocija nakon prijetnje. U situacijama kad iskreno plače radi emocije tuge, straha ili frustracije, dijete od nas traži razumijevanje i podršku. Ako ju ne dobije, pokušavat će podsvjesno sve jače i glasnije zadobiti empatiju i reakciju od roditelja koju instinktivno traži. "Nemoj plakati" ili "Prestani plakati" Ovom porukom djetetu kazujemo da plakati nije u redu, da njegovi ili njezini osjećaji nisu važni, nisu opravdani, da su smiješni i neugodni. A malo dijete ne može verbalizirati svoje emocije i jedini način da kaže da je tužno ili povrijeđeno je pomoću suza ili ponašanja. A istina je da je plakanje zdravo. To je najprirodnija reakcija tijela na emocije koje nas guše i remete nam harmoniju. Rodili smo se s mogućnošću da suzama izbacimo ono što nas tišti, pa ako nas je netko naučio da je plakanje slabost i nešto sramotno, nešto što se ne radi, mogli bi imati psiho-emocionalnih problema duboko u odraslu dob. Plakanje je potrebno i zdravo. "Veliki dečki/curice ne plaču" ili "Nije te sram? Svi te gledaju" To jednostavno nije istina. Velike curice plaču i veliki dečki plaču. Svi plačemo i u tome nema ništa loše ili sramotno. Ova izjava posebno je problematična kad su u pitanju dječaci, jer im se nameće rodni stereotip da muškarci trebaju biti snažni, da ne trebaju iskazivati emocije, da je plakanje znak ranjivosti i slabosti. Time im stvaramo dugoročni problem u kasnijim odnosima i utječemo na to da budu odvojeni od svojih emocija što će im život učiniti puno težim.

Što reći djetetu koje često plače?

Neka djeca su plačljivija od druge. To prezaposlenom i umornom roditelju može biti ogromno opterećenje. Ipak, pokušajte se u tim situacijama sjetiti sljedećih izjava koje su puno bolje od kratkih naredba djetetu da prestane plakati: "Znam da si sada jako tužan/tužna i da ti je teško" "U redu je biti tužan/tužna" "Rastužio/rastužila si se zato što (ti je seka uzela igračku i sl.)" "Vidim da ti sada treba vrijeme da se umiriš, ali ja sam ovdje za tebe" "Reci mi što te rastužilo? Pomoći ću ti" "Čujem te što mi govoriš" "To je bilo doista ružno/strašno. Normalno je da te rastužilo" "Tako nešto rastužilo bi i mene" Naravno da nećete uvijek i u svakoj prilici moći biti smireni, racionalni i reagirati svjesno i savjesno, ali primjenom ovog pristupa koji je pun razumijevanja, podrške i empatije i dijete će možda imati sve manje plačljivih epizoda. Isto tako, pokušajte izbjegavati rasprave (npr. "Sad plačeš jer ti je uzeo igračku, ali ti si njemu prošli tjedan"), ne postavljajte pitanja, ne kažnjavajte dijete i nemojte mu pokušati odvratiti pažnju na nešto drugo samo kako bi prestalo plakati. Odašiljite mu poruke podrške i razumijevanja i pustite da se plač postepeno primiri, a emocija proradi i izbaci. Poanta je da se dijete emocionalno umiri, a kad bude trenutak i kad ćete imati smirenu pažnju djeteta, tada možete porazgovarati što se dogodilo i primijeniti odgojne lekcije na pojedinu situaciju. Pomaganje djeci da nauče upravljati svojim osjećajima jedan je od najtežih poslova koji roditelji imaju, ne samo zbog toga što mnogi roditelji imaju problema s regulacijom vlastitih emocija, već i zato što su umorni i pod stresom, a to je još jedna stvar od milijun drugih s kojom se trebaju snositi u podizanju djece. Ali ako roditelji nauče usporiti, biti u trenutku i suosjećati s uplakanim djetetom, vjerojatno će skratiti trajanje plača i na kraju će se naučiti nositi s djetetovim osjećajima na odgovarajući način, a time istu stvar naučiti i dijete.
27.09.2017.
Podrška roditeljstvu, ,
Pročitaj više

Zašto je dobro djeci čitati klasične bajke (čak i kad su mračne i surove)?

Klasične bajke su divne. Klasične bajke su brutalne. Kada bi ih čitali u originalu, bez da su prepričane i modelirane, otkrili bi jedan prilično surov svijet. Prve bajke napisao je talijanski pisac Giambattista Basile početkom 17. stoljeća. Radilo se o orginalnim verzijama priča koje danas poznajemo kao Crvenkapicu, Pepeljugu i Matovilku. One su također bile puno agresivnije i seksualno eksplicitnije od kasnijih verzija koje su napisala braća Grimm i Charles Perrault. Ovi potonji priče su učinili dostojanstvenijima, a Disney ih je potom "upeglao" i naglasak stavio na ljepotu, bajkovitost, pravdu, ljubav i "živjeli su sretno". Mnogi se roditelji pitaju trebaju li djeci čitati te zastarjele, ponekad zastrašujuće priče koje na prvi pogled nemaju nikakve veze s modernim životom i budućnošću. Psiholozi će reći - da, svakako. Danas možda više nego ikada prije, trebalo bi te priče uvijek iznova ponavljati.

Važnost upoznavanja i prepoznavanja arhetipova

Princeze i prinčevi, kraljice i kraljevi, vještice, lovci, junaci, vitezovi, starice, lukavci, dvorske lude... sve su to arhetipovi koji postoje u gotovo svim kulturama i drevnim, mitološkim pričama koje su se usmenom predajom prenosile generacijama. Prema definiciji arhetipovi su urođeni obrasci mišljenja, osjećanja i djelovanja nastalih kao rezultat vjekovima taloženog iskustva brojnih generacija predaka. Arhetip je osnovna strukturalna i dinamička jedinica kolektivnog nesvjesnog, a funkcija mu je da pojedincu olakša snalaženje u životno važnim, kriznim situacijama. Drugim riječima, arhetipovi u našoj podsvijesti vrše snažan utjecaj na nas i predstavljaju specifične programe s kojima se svako ljudsko biće suočava, htjelo ono to ili ne, već od trenutka rođenja. Djeca podsvjesno prihvaćaju arhetipove iz bajki i žele o njima slušati i žele ih upoznati, jer upravo likovi iz bajki utjelovljuju te arhetipske figure. Osim njih isto to čine razni mitološki likovi, bogovi, heroji, pop/rock zvijezde, popularni glumci i ostali umjetnici, duhovni, politički i religijski vođe, filmska, modna, glazbena, reklamna industrija te marketing.

Učenje o dobru i zlu i emocionalno otpuštanje

Nasilje u bajkama uvijek je sadržano u zadovoljavajućoj strukturi s preokretom na stranu dobra i potrebnim sretnim završetkom. U bajkama su dobro i zlo uvijek strogo i potpuno odvojeni. U bajci nema sivih područja, nema relativiziranja zla. Izgled zlikovca dopušta djetetu da slobodno projicira vlastite nasilne osjećaje na te zločeste likove. Dijete nije u mogućnosti izraziti bijes ili nezadovoljstvo izravno prema odraslima o kojima ovisi, pa mu bajke pružaju mogućnost da te negativne osjećaje usmjeri na personificiranog zlikovca - vješticu, vuka ili maćehu. Isto tako, s obzirom da su dobro i zlo tako strogo odvojeni, dijete se može poistovjetiti s dobrim junakom ili junakinjom, ali i sa potlačenima, malima i slabima. Uz obespravljene i nepravedno potlačene likove dijete uči empatiju, ali i vrlo važnu poantu - da je moguće savladati sve prepreke i unatoč malim šansama pobijediti samog sebe i sve nevolje kako bi se u nečemu uspjelo. Ukratko, bajke omogućuju i izražavanje urođene agresivnosti i negativnosti, i istodobno čuvaju onaj važan dio života bez kojeg dijete ne može napredovati: nadu. Možda najvažniji dio bajke za svako dijete je obrat u kojem dobro pobjeđuje zlo. Malo dijete koje je bespomoćno u svijetu i potpuno ovisno o njezi i brizi odraslih, osjeća iznimno zadovoljstvo kada se lik iz bajke koji se također činio malen, bespomoćan i ovisan, uspije izboriti u okrutnom svijetu i protiv puno jačih protivnika.

Izgradnja povjerenja i osjećaja sigurnosti kroz čitanje bajki

Sama činjenica da djeci bajku čita odrasla osoba koju dijete istovremeno voli, ali je se i boji zato što je odrasla osoba autoritet, pomaže djetetu da ta dva osjećaja pomiri i zadobije osjećaj smirenosti i sigurnosti. Bajke se čitaju u sigurnosti roditeljskog doma, roditeljev glas djeluje umirujuće, a tekst koji dijete sluša pun je ponavljanja i poznatih situacija što također na dijete djeluje utješno, umanjuje mu strahove i razvija otpornost pomoću mašte.

Razvoj mašte i kritičkog mišljenja

Svima je poznato da bajke i priče razvijaju dječju maštu, ali rijetko se govori zašto je to važno. Važno je zato što razvoj mašte, sposobnost vizualizacije i kreativnost mogu odrediti tip obrazovanja, karijeru i kvalitetu života koju će dijete jednog dana imati. Preko bajki djeca upoznaju razne nove situacije i osjećaje - sreću i tugu, primanje i davanje, pravdu i nepravdu, tugu i sreću, nadu i beznađe, teškoće i lakoću života, probleme i načine da se oni riješe. Nerijetko će upravo bajke djetetu pomoći u razvijanju vlastitog kritičkog mišljenja. Postavljat će puno pitanja i zanimati se zašto neki lik nije postupio drugačije, preispitivat će odluke svoje omiljene princeze, pokušavati pronaći drugačija rješenja za određene događaje u priči. Djeca uče da mnoge odluke u životu imaju ozbiljne i teške posljedice pa razvijaju i osjećaj odgovornosti, uče se promišljati i razvijati intuiciju. Sve navedeno itekako su dobar razlog da stavite djete u krilo, dohvatite Snjeguljicu, Malu sirenu ili Ivicu i Maricu i zajedno kroz čitanje učite o svijetu i o sebi. Albert Einstein bio je u pravu: "Ako želite da vam djeca budu inteligentna, čitajte im bajke".
04.08.2017.
Podrška roditeljstvu
Pročitaj više

DJECA I KREATIVNO IZRAŽAVANJE: Naučite ih kako početi pisati priču

Pomoći djetetu naučiti čitati i pisati ključne su vještine za bilo koje daljnje učenje. No ako vaše dijete pokazuje talent za pisanje i kreiranje priča, bilo bi šteta ne otići korak dalje i naučiti ga kako da uskladi svoju maštu i kreativnost sa spisateljskim talentom. Bez obzira je li tek na početku i piše svoje prve složenije rečenice ili je već u fazi da samo piše cijele priče, odličan alat za poticanje kreativnog pisanja i osmišljavanja priča je tzv. start priče.

Što je start priče?

Radi se o poticaju koji pomaže djetetu (ili odrasloj) osobi da započne pisati priču. Može biti u raznim formama, a najvažnija mu je zadaća da usmjeri dijete prema određenoj temi i pomogne mu osmisliti početak priče, odnosno neku situaciju oko koje će graditi svoju priču. Start priče može biti izbor od svega nekoliko riječi, na primjer - princeza, tajna vrata, šuma i bunar. Na temelju tih nekoliko riječi, dijete treba osmisliti scenarij. Od zadanih elemenata ono gradi događaje i glavnu radnju koju će potom produbiti metaforama, epitetima, opisima. Start priče može biti i prva rečenica. Na primjer: "Dječak je gledao u daljinu i na obali rijeke je vidio neku pojavu koja se ubrzo izgubila u magli". Dijete potom počinje pisati što se dalje dogodilo koristeći svoju maštu, preokupacije i vizije.

Kada se koristi start priče?

Ponekad se ova tehnika koristi u osnovnim školama, ovisno o kreativnosti učiteljica, kada se djecu želi potaknuti da napišu svoj prvi kratki sastav. No zapravo nema ograničenja po pitanju godina kod korištenja starta priče. Koriste ga mentori za poticanje kreativnog pisanja kod odraslih, razni voditelji kreativnih radionica, pa čak i tvrtke kada organiziraju brainstorming na temu tržišnog komuniciranja. Stoga vas ništa ne sprječava da se i sami okušate u pisanju maštovitih priča, zajedno sa svojim djetetom. Neka ono zada vama temu pomoću starta priče, a vi njemu. Ili si zadajte istu, pa kasnije otkrijte kako ste razvili radnju i po čemu se priče razlikuju.

Primjeri starta priče

Ovisno o dobi djeteta i njegovim vještinama pisanja i izražavanja, pokušajte uz start priče ponuditi djetetu i neka pitanja, da mu pokažete na koji način pristupiti ključnim riječima. Na primjer, možete djetetu dati tri ključne riječi - balerina, park, pjesma. Potom mu postavite pitanja: "Što je balerina radila u parku?", "Je li pisala pjesmu ili ju je slušala?", "Kakva je to bila pjesma?", "Gdje se nalazi taj park i zašto je balerina baš u tom parku?" Primjeri postavljanja početnih riječi i rečenica kod male djece: - vatrogasac, pas, igralište - čudovište, otrov, stari tavan - lopov, zlatni mač, otok - plesačica, pozornica, crvene cipelice - Djevojčica je čula glazbu klavira iz susjedinog stana. - Veseli pačić skako je po lokvicama i odjednom ugledao svog najboljeg prijatelja. - Astronaut je pogledao kroz prozor svemirske letjelice i vidio nešto čudno na mjesecu. - Dvije su prijateljice prolazile igralištem i odjednom su čule glasni vrisak. - Pas je ponjušio dječaka i odlučio ga slijediti kući iz škole. Primjeri postavljanja početnih riječi i rečenica za osnovnoškolce: - mobitel, kazalište, tišina - mladić, bicikl, zalazak sunca - večera, obitelj, stari pas - fotograf, tajna, časopis - Pojeo je čokoladu, otvorio kinder jaje i u njemu pronašao neobičnu poruku na kojoj je pisalo da odmah krene prema velikom grmu na kraju školskog igrališta. - Kad je došla kući iz škole u torbi je pronašla pismo u maloj crvenoj koverti u kojem je pisalo samo kratko "Sviđaš mi se", ali bez potpisa. - Trojica prijatelja u tišini su sjedili za stolom i u nevjerici su razmišljali što se to zapravo maločas dogodilo. - Još samo danas, tiho je šapnula sama sebi i zakoračila posljednji put u školsko dvorište. - Ostalo je još samo nekoliko minuta prije nego će morati na pozornicu, a nju je uhvatila jaka bol u trbuhu. Primjeri postavljanja početnih riječi i rečenica za tinejđere i adolescente: - nepoznata žena, dnevnik, utorak - šuma, mračno i vlažno, tragovi u blatu - putovanje kroz vrijeme, mlada djevojka, prozirno - dva prijatelja, selidba, e-mail - Nisam ga željela ozlijediti... - Podigla je pogled u strahu i nevjerici, ugledala jarko narančasto svjetlo i činilo joj se kao da mjesec leti ravno prema zemlji. - Prošlog je ljeta, sasvim slučajno prvi put shvatio da može disati pod vodom. - Datum na koji je trebao umrijeti bio je odavno istetoviran na njegovoj desnoj ruci, ali taj datum je prošao prije dva dana. - Ohrabrio se i dao joj jedan kratki poljubac na usne, znajući da je nikada više neće vidjeti.
07.07.2017.
Podrška roditeljstvu
Pročitaj više

Evo zašto biste trebali početi čitati djetetu od najranije dobi

Dok vi uporno i predano likovima iz slikovnice koje promatra vaše dijete dajete ton, sigurno ste pitate razumije li ono išta od toga što vi pročitate i u kojem je uopće svijetu dječja glavica prilikom čitanja? Prema rezultatima istraživanja koje je nedavno predstavilo Pedijatrijsko američko društvo, čini se da čitanje bebama itekako utječe na njihov razvoj te donosi brojne benefite. U najnovije istraživanje bilo je uključeno više od 250 mama i beba koje su bile praćene od šestog mjeseca života pa sve do navršenih četiri i pol godine. Grupu istraživača zanimalo je koliko dana u tjednu mame čitaju svojim bebama te koliko se zapravo kvalitetno posvete čitanju. Pod kvalitetno se pritom podrazumijevalo jesu li za vrijeme čitanja djetetu ukazivali na slike i pričali o njima. Na kraju istraživanja potvrđeno je da količina pročitanih knjiga i kvaliteta itekako imaju utjecaja na vještine pismenosti u djetinjstvu. Također je i potvrđeno da vještina čitanja pomaže komunikaciji između djeteta i roditelja što je ključno za poticanje mozga u učenju govora i čitanja. “Mislim da je čitanje knjiga stvarno važno u kontekstu razvijanja jezičnih interakcija koja se događaju”, za Huffington Post objasnila je voditeljica istraživanja Carolyn Cates s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u New Yorku. Novo istraživanje samo je još jedna potvrda u nizu koliko je čitanje naglas važno za razvoj djeteta. Snimke mozga djece predškolske dobi pokazuju da oni koji su redovito slušali čitanje naglas imaju veću aktivnost mozga u dijelovima poput onih koji su zaduženi za razumijevanje pripovijedanja i vizualizaciju slika. Stoga za sve roditelje, poruka je jasna: Po stoti put ispočetka uzmite knjigu u ruke i nastavite čitati tamo gdje ste stali jer će se vama i vašem djetetu to višestruko isplatiti. Ako vam manjka ideja oko odabira slikovnica, predlažemo Vam da bacite oko OVDJE i izaberete nešto za mala svakodnevna obiteljska druženja uz knjigu.
30.05.2017.
Podrška roditeljstvu
Pročitaj više
Filtriranje
Prikaži košaricu Blagajna Nastavi kupovati
preloader