Tag - tuga

tuga

Osnovni osjećaji kod djece: TUGA

Zdrava beba zaplače odmah po rođenju, no prvi nejasni znakovi tuge javljaju se oko osmog tjedna života. U tom razdoblju, beba je tužna kada nema pozitivnih interakcija s odraslima. Do bebina 6. mjeseca starosti, poželjno je reagirati na svaki njezin plač i ostale „pozive“ kako bi se zadovoljile njezine potrebe. To čini bebu sigurnom i razvija povjerenje u okolinu.

Zašto su djeca tužna?

Univerzalni okidači tuge kod djece (i odraslih) su gubitak ili odvojenost od dragocjenog predmeta ili osobe. Djeca reagiraju drugačije od odraslih u mnogim situacijama. Za njih su mnoge situacije nove, drugačije, nepoznate, a i emocionalne reakcije su im intenzivnije od onih koje imaju odrasli. Štoviše, često se dogodi da je dijete jako uznemireno zbog situacije koje odrasla osoba nije uopće percipirala ili ju je percipirala kao nešto što nije „strašno“. Dobar primjer je kada jedno dijete drugome po treći put toga dana "otme" igračku i ono već po treći puta zaplače zato što mu je igračka oduzeta. S aspekta odrasle osobe, koja ima puno „važnijih“ problema u životu, financijskih, poslovnih, bračnih i drugih, ovaj djetetov problem je minoran. Što je najgore što se uopće može dogoditi djetetu? Ionako će dobiti novu igračku, ionako ima punu sobu igračaka itd. Međutim, problem je u tome što je djetetu to strašno. Djetetu ta igračka predstavlja puno više od same igračke kao i interakcija s drugim djetetom. Dijete tek uči kako postupati u situacijama kada se takvo što dogodi i kada izgubi nešto što je njemu vrijedno. U konačnici, dijete je to koje ima emocionalnu reakciju te treba odraslu osobu da bude tu uz njega i da mu pomogne da se smiri.

Kako prepoznati neverbalne znakovi tuge?

– glava je spuštena i pogled usmjeren prema dolje, – opuštenije držanje, – gubitak mišićnog tonusa, – glas je mekši, – dijete manje komunicira. Naravno, ponekad se uz tugu istovremeno javlja i ljutnja, razočaranje, frustracija, pa onda i dijete izgleda drugačije.

Što činiti kada je dijete tužno?

Univerzalne funkcije tuge su traženje pomoći i nadoknada izgubljenog. Stoga, prvo i osnovno prepoznajte tu tugu. To možete učiniti bilo riječima „vidim da te je ovo jako rastužilo“ ili jednostavnim fizičkim kontaktom poput zagrljaja. Moguće je da će ovakva reakcija odrasle osobe izazvati kod djeteta još intenzivniji plač, no to je normalna pojava jer smo svojim postupkom dali djetetu dozvolu da u potpunosti izrazi svoju tugu. Kada vidite i osjetite da se dijete smirilo, ponudite mu opcije: 1. Porazgovarate o tome što ga je rastužilo. Što je dijete mlađe, imajte na umu da količina riječi i dužina trajanja razgovora treba biti manja. 2. Ako je dijete starije i lakše se izražava kroz crteže ili pisanje, onda mu ponudite da nacrta/napiše što ga je rastužilo. Djeca se na različite načine izražavaju i ponekad, ako smo mi sami jači na riječima i volimo sve izverbalizirati, a dijete nije takvo, pa će mu pomoći neki drugi oblici samoizražavanja.

3. Porazgovarajte ima li nešto drugo čime mu možete nadoknaditi izgubljeno.

Što ne činiti kada je dijete tužno? U velikoj želji da pomognu djetetu i učine ga što brže sretnim, odrasli često požele riješiti djetetov problem i time odagnati njegovu tugu riječima poput „ne brini se, nije to ništa strašno“ ili nudeći rješenje za određenu situaciju koje u potpunosti rješava djetetov problem. Drugi čest razlog zašto odrasli pokušavaju brzo smiriti djecu jest zato što ih zna nervirati djetetova plačljivost i tuga, osobito zbog toga što su djetetove emocije burne, intenzivne, česte, snažne, nestabilne pa ih odrasli nerijetko ovim rečenicama pokušavaju prekinuti: „dječaci/djevojčice ne plaču“, „ti si veliki dječak/djevojčica, ne plači“ i sl. No, iako djetetove emocije imaju navedene karakteristike, one su i jednostavne, spontane, kratkotrajne te se dijete ne zna suzdržati pa ih pokazuje otvoreno što isto tako olakšava odrasloj osobi da razumije djetetov unutarnji svijet. Kada je riječ o iskrenoj tuzi, tada je iznimno važno da se dozvoli djetetu da odtuguje gubitak ili odvojenost koju je doživjelo. Ako se djetetu ne da prostor i vrijeme da žaluje, ti osjećaji tuge i žalosti ostat će u djetetovom tijelu i mogu se manifestirati kroz puno drugih različitih načina. Autorica članka: Tea Knežević, magistra psihologije, registrirana terapeutkinja igrom i koautorica serije slikovnica o emociji ljutnje

DJECA I EMOCIJE: Vaše dijete često plače? Umjesto “Prestani plakati” radije kažite sljedeće…

Djeca, posebno ona manja, plaču nekoliko puta dnevno. Plaču zato jer im je brat ili seka uzeo igračku iz ruke, zato jer ne žele jesti, jer moraju u vrtić, jer nisu pobijedili u igri, jer su pali dok su trčali po kući i radi mnogo, mnogo drugih stvari i situacija. Većina tih situacija odraslima se čini beznačajnima i nedovoljno dobrim razlogom za suze. Pa kad nemaju vremena i puna im je kapa cendranja, suza i natezanja oko svake sitnice, često jednostavno djetetu kažu "Prestani plakati" ili "Nemoj plakati". Ponekad i u povišenom tonu, jer nemaju više snage objašnjavati, tješiti i uvjeravati dijete da je sve u redu i da nije, primjerice, važno tko je stisnuo gumb u liftu, jer će imati priliku sljedeći put stisnuti baš on ili ona. Ipak, treba imati na umu da te malene dušice imaju osjećaje i to stvarne osjećaje, velike i jake osjećaje. Pa čak i kad plaču oko nečeg što mi smatramo trivijalnim i beznačajnim, naš zadatak je da pokažemo empatiju, ali i da djecu naučimo kako se snositi s tim osjećajima koji ih tjeraju u suze. Jednoga dana djeca će porasti i znati kako izraziti te neugodne osjećaje na "prihvatljiv" način, ali dok su maleni treba im pružiti podršku u razvoju alata pomoću kojih će regulirati emocije. A to možemo samo kroz empatiju i razumijevanje, a ne utišavanjem djeteta i njegovih emocija.

Različite poruke od strane roditelja i utjecaj na dijete

"Prestani plakati ili ću ti ja dati pravi razlog za plakanje" Mnogi od nas iskusili su potiskivanje negativnih emocija nakon prijetnje. U situacijama kad iskreno plače radi emocije tuge, straha ili frustracije, dijete od nas traži razumijevanje i podršku. Ako ju ne dobije, pokušavat će podsvjesno sve jače i glasnije zadobiti empatiju i reakciju od roditelja koju instinktivno traži. "Nemoj plakati" ili "Prestani plakati" Ovom porukom djetetu kazujemo da plakati nije u redu, da njegovi ili njezini osjećaji nisu važni, nisu opravdani, da su smiješni i neugodni. A malo dijete ne može verbalizirati svoje emocije i jedini način da kaže da je tužno ili povrijeđeno je pomoću suza ili ponašanja. A istina je da je plakanje zdravo. To je najprirodnija reakcija tijela na emocije koje nas guše i remete nam harmoniju. Rodili smo se s mogućnošću da suzama izbacimo ono što nas tišti, pa ako nas je netko naučio da je plakanje slabost i nešto sramotno, nešto što se ne radi, mogli bi imati psiho-emocionalnih problema duboko u odraslu dob. Plakanje je potrebno i zdravo. "Veliki dečki/curice ne plaču" ili "Nije te sram? Svi te gledaju" To jednostavno nije istina. Velike curice plaču i veliki dečki plaču. Svi plačemo i u tome nema ništa loše ili sramotno. Ova izjava posebno je problematična kad su u pitanju dječaci, jer im se nameće rodni stereotip da muškarci trebaju biti snažni, da ne trebaju iskazivati emocije, da je plakanje znak ranjivosti i slabosti. Time im stvaramo dugoročni problem u kasnijim odnosima i utječemo na to da budu odvojeni od svojih emocija što će im život učiniti puno težim.

Što reći djetetu koje često plače?

Neka djeca su plačljivija od druge. To prezaposlenom i umornom roditelju može biti ogromno opterećenje. Ipak, pokušajte se u tim situacijama sjetiti sljedećih izjava koje su puno bolje od kratkih naredba djetetu da prestane plakati: "Znam da si sada jako tužan/tužna i da ti je teško" "U redu je biti tužan/tužna" "Rastužio/rastužila si se zato što (ti je seka uzela igračku i sl.)" "Vidim da ti sada treba vrijeme da se umiriš, ali ja sam ovdje za tebe" "Reci mi što te rastužilo? Pomoći ću ti" "Čujem te što mi govoriš" "To je bilo doista ružno/strašno. Normalno je da te rastužilo" "Tako nešto rastužilo bi i mene" Naravno da nećete uvijek i u svakoj prilici moći biti smireni, racionalni i reagirati svjesno i savjesno, ali primjenom ovog pristupa koji je pun razumijevanja, podrške i empatije i dijete će možda imati sve manje plačljivih epizoda. Isto tako, pokušajte izbjegavati rasprave (npr. "Sad plačeš jer ti je uzeo igračku, ali ti si njemu prošli tjedan"), ne postavljajte pitanja, ne kažnjavajte dijete i nemojte mu pokušati odvratiti pažnju na nešto drugo samo kako bi prestalo plakati. Odašiljite mu poruke podrške i razumijevanja i pustite da se plač postepeno primiri, a emocija proradi i izbaci. Poanta je da se dijete emocionalno umiri, a kad bude trenutak i kad ćete imati smirenu pažnju djeteta, tada možete porazgovarati što se dogodilo i primijeniti odgojne lekcije na pojedinu situaciju. Pomaganje djeci da nauče upravljati svojim osjećajima jedan je od najtežih poslova koji roditelji imaju, ne samo zbog toga što mnogi roditelji imaju problema s regulacijom vlastitih emocija, već i zato što su umorni i pod stresom, a to je još jedna stvar od milijun drugih s kojom se trebaju snositi u podizanju djece. Ali ako roditelji nauče usporiti, biti u trenutku i suosjećati s uplakanim djetetom, vjerojatno će skratiti trajanje plača i na kraju će se naučiti nositi s djetetovim osjećajima na odgovarajući način, a time istu stvar naučiti i dijete.

Autorice predstavile slikovnice i pričale o osjećaju tuge kod djece

U Knjižnici Bogdana Ogrizovića predstavljene su slikovnice o osjećaju tuge kod djece. Autorice slikovnica i dječje psihologinje Tatjana Gjurković i Tea Knežević, odmah su na početku istaknule kako su inspiraciju za priče dobile iz svakodnevnog rada s djecom i roditeljima. Pisati o osjećaju tuge bio im je veliki izazov, jer za razliku od druga dva bazična osjećaja kod djece - ljutnje i straha, osjećaj tuge kod djeteta ne može se brzo i jednostavno "popraviti". Ljutnja i strah su emocije koje pokreću energiju i mogu se relativno brzo "izbaciti", no tuga je osjećaj koji traje i kod kojeg je potrebno vrijeme da patnja i bol zacijele. Upravo zato je roditeljima često potrebna pomoć da pomognu svojoj djeci snositi se s tim negativnim stanjima. Autorice su se u seriji o emociji tuge dotakle nekih najčešćih situacija u kojima djeca osjećaju tugu: kod neuspjeha, ljubomore, kada im nedostaju roditelji ili kod smrti bliske osobe. Pročitale su svaku priču zasebno i pokušale približiti što se događa s djetetom, kako dijete percipira određenu situaciju i što roditelji trebaju imati u vidu i kako mogu postupiti da pomognu djetetu probaviti tugu. Vrlo je važno, kažu Tatjana i Tea, da roditelji ne skrivaju vlastitu tugu pred djetetom jer time mu šalju poruku da je to nešto loše i uče ga da se negativne emocije potiskuju i ne pokazuju. A to dugoročno nije dobro za dijete, jer svaka emocija javlja se s razlogom i želi biti primijećena. Puno je bolje djetetu poslati poruku da je u redu biti tužan, da smo svi ponekad tužni, da plačemo i da nam je teško, ali s naglaskom na to da taj osjećaj neće trajati vječno i da će doći vrijeme kada ćemo se osjećati bolje. Ono što je također važno je da roditelji paze, posebno u situacijama gubitka voljene osobe, da tugovanje ne preraste u depresiju, odnosno da s vremenom svi zajedno doista emocionalno budu bolje i nastave živjeti nakon tugovanja. U nekim situacijama, poput tuge zbog neuspjeha, dijete će osjetiti snažnu tugu, ali ona možda neće dugo trajati. Na roditelju je da dijete nauči da smije biti tužno, ali da u situaciji pronađe i nešto dobro i lijepo što dijete iz neuspjeha može naučiti. Tu su i situacije kada je tuga "zamaskirana" nekim drugim osjećajem, kao što je ljubomora na brata, sestru ili prijatelja. Tada djetetu treba pružiti utjehu i priznati mu tugu koja proizlazi iz nedostatka pažnje, pohvale ili priznanja. Jednu je mamu zanimalo što s tugom koja se događa kada dijete napravi nešto loše i zbog toga se ne osjeća dobro. Psihologinje kažu da je to tuga kao posljedica osjećaja krivnje, ali "recept" je isti. Priznati djetetu osjećaj tuge i utješiti ga riječima da je ovaj put pogriješio, ali će biti novih situacija u kojima će imati priliku to isto napraviti bolje. Tatjana i Tea najavile su i novu seriju slikovnica koje izlaze uskoro, a koja će se baviti osjećajem sreće. Iako se čini da je sreća emocija oko koje se nema puno toga za reći, jer sreća je sreća, naše su psihologinje željele upozoriti na nekoliko važnih "lekcija" vezanih za djecu i osjećaj sreće. Tako će nove slikovnice tematizirati: prolazni osjećaj sreće zbog materijalnih stvari, osjećaj sreće zbog vlastitog napretka i uspjeha, osjećaj sreće koji dijelimo s drugima ili zbog tuđeg uspjeha te će djecu upoznati sa srećom koja je mirna, tiha i nježna, nasuprot motorički aktivnoj, bučnoj i glasnoj sreći.

Osjećaj tuge kod djece

Tuga je uz strah i ljutnju jedna od tri bazične negativne emocije kod male djece. Sve tri emocije vrlo su snažne i prožimajuće, pa ih djeca često ne znaju na adekvatan način proraditi u sebi, iskazati ili se s njima snositi. U tome im trebaju pomoći odrasli i to na način da prepoznaju emociju kod djeteta, ukažu djetetu što se s njime događa i što osjeća te mu pomognu da sve zajedno „probavi“ i izrazi na prihvatljiv način. To je posebno važno kad je u pitanju osjećaj tuge. S obzirom da mala djeca ne znaju riječima izraziti što osjećaju, ona to pokazuju ponašanjem i kroz igru. Zato će se roditeljima ponekad na prvi pogled činiti da je dijete ljuto, bijesno, neposlušno, ljubomorno ili prestrašeno, a u pozadini svega zapravo će biti osjećaj tuge. Roditelj svoje dijete najbolje poznaje i zna točno kako „diše“, zato je dobro uvijek se zapitati ponaša li se možda dijete na neki određeni negativni način zato što je zapravo tužno? Djeca mogu biti tužna iz raznih razloga, no najčešći uzroci tugovanja su:
  • Odvojenost od roditelja, odnosno situacije kada su privremeno odvojeni od mame, tate ili skrbnika koji im jako nedostaju. Čak i kad znaju da će roditelje ubrzo vidjeti, osjećaj tuge može biti izuzetno snažan.
  • Smrt bliske i voljene osobe, kada je dijete zbunjeno, ne razumije što se dogodilo, često ni ne pokazuje tugu otvoreno plakanjem, ali u sebi itekako osjeća gubitak, sjetu i žalost.
  • Neuspjeh u nekom pothvatu ili naumu kao što je primjerice pobjeda u igri. U ovoj situaciji tuga je vrlo često „prekrivena“ osjećajima ljutnje i nemoći.
  • Tuga zbog nedostatka pažnje ili pohvale koja se često događa u roditeljskom domu s više djece. Vrlo često tuga zbog nedostatka pažnje prikrivena je osjećajem „ljubomore“.
Nakon što je roditelj prepoznao osjećaj tuge kod djeteta, važno je da djetetu to i objasni vrlo jednostavnim i kratkim rečenicama odnosno rječnikom koji je primjeren dobi djeteta. Rečenice poput: „Osjećaš se tužno zato što nisi pobijedio u ovoj igri“, „Vidim da si tužan zato jer ti nedostaje tata“ ili „Znam da si tužna zato što nema više bake“, djetetu istovremeno objašnjavaju kako se osjeća, ali mu daju i osjećaj da ga odrasli razumiju i da je u redu i prihvatljivo biti tužan ili tužna. U redu je osjećati se tužno, u redu je plakati i to je normalna ljudska emocija i potreba te sastavni dio života. I na kraju, jako je važno djetetu pružiti utjehu i osjećaj sigurnosti. Tuga je mala ranica na srcu djeteta koju treba zaliječiti zagrljajima (fizičkim dodirom i utjehom), ali i riječima – nisi sam, volim te, tu sam za tebe, pomoći ću ti i sa mnom si siguran.
preloader