Izgubljena lutkica

Jednog toplog jesenjeg popodneva gospodin Franz je u velikom gradskom parku ugledao uplakanu djevojčicu. Djevojčica se zvala Greta i izgubila je svoju jedinu i najdražu lutkicu.

Ili je barem mislila da ju je izgubila…

Naime, gospodin Franz je znao da je lutkica otišla na putovanje i da nije ostavila i zaboravila svoju Gretu. Od toga je dana Franz djevojčici čitao lutkičina pisma o mjestima koja je posjetila i o svojim avanturama.

Je li gospodin Franz uspio utješiti djevojčicu? Hoće li se lutkica vratiti? Što će donijeti sa svojih putovanja?, saznajte u ovoj priči o gubitku, tugovanju i prolaznosti koja će nas ujedno i podsjetiti da su sjećanja, brižnost i ljubav ono što nas drži skupa u našem putovanju kroz život. 

*   *   *

Ova priča inspirirana je nepotvrđenim događajem koji se navodno dogodio na jesen 1923. godine.

Nekoliko mjeseci prije svoje smrti, 40-godišnji Franz Kafka iz Praga se preselio u Berlin kako bi živio sa svojom djevojkom, 25-godišnjom odgojiteljicom Dorom Diamant. Franz i Dora živjeli su u blizini Steglitz parka od rujna 1923. do ožujka 1924. kad mu se stanje s tuberkulozom značajno pogoršalo. Tri mjeseca kasnije, Kafka je umro u sanatoriju blizu Beča. Dora je bila uz njega do kraja.

Dok su živjeli u Berlinu, prilično onemoćao i bolestan od tuberkuloze, možda i osjećajući da njegov život ide kraju, Kafka je navodno svakodnevno šetao Steglitz parkom gdje je jednoga dana susreo uplakanu djevojčicu koja je izgubila svoju lutkicu. Kafka je odlučio utješiti djevojčicu tako što ju je uvjerio da lutkica nije izgubljena, već da je otišla u svijet. Djevojčici je svakoga dana pisao i čitao pisma u kojima je lutkica djevojčici pričala o svojim avanturama.

Priču o djevojčici i lutkici nakon Kafkine je smrti ispričala upravo Dora koja je navodno bila sudionica događaja. Ispričala ju je francuskoj kritičarki i prevoditeljici Marthe Robert, a kasnije nešto drugačiju verziju iste priče izvršitelju Kafkine oporuke, Maxu Brodu.

Međutim, nije pronađeno ni jedno pismo, dnevnički ili literarni zapis o tom događaju. Djevojčica nikad nije identificirana, odnosno nije pronađen ni jedan dokaz da se ovo doista dogodilo.

Iako vrlo mala, postoji šansa da se pisma o putujućoj lutkici, kao i kompletni Kafkin opus iz vremena dok je živio u Berlinu nalaze u arhivima bivše Istočne Njemačke ili čak Rusije, no dok se rukopisi ne pojave, mi ne možemo znati je li priča istinita. Potraga za zadnjim Kafkinim rukopisima traje još i danas i aktivno ju provodi više sveučilišta, instituta i pojedinaca.

Zbog svega navedenog, priča „Izgubljena lutkica“ pisana je kao da se dogodila, ali i kao da se nije dogodila. Ona je mješavina činjenica, fikcije, mašte i mita te nam otvara prostor da upoznamo jednog drugačijeg, nježnog i suosjećajnog Kafku.

Osim priče o tome kako nas putovanja mijenjaju, ovo je i priča o gubitku, nošenju s tugom i pripadanju.