Zašto je dobro djeci čitati klasične bajke (čak i kad su mračne i surove)?
Klasične bajke su divne. Klasične bajke su brutalne. Kada bi ih čitali u originalu, bez da su prepričane i modelirane, otkrili bi jedan prilično surov svijet. Prve bajke napisao je talijanski pisac Giambattista Basile početkom 17. stoljeća. Radilo se o orginalnim verzijama priča koje danas poznajemo kao Crvenkapicu, Pepeljugu i Matovilku. One su također bile puno agresivnije i seksualno eksplicitnije od kasnijih verzija koje su napisala braća Grimm i Charles Perrault. Ovi potonji priče su učinili dostojanstvenijima, a Disney ih je potom “upeglao” i naglasak stavio na ljepotu, bajkovitost, pravdu, ljubav i “živjeli su sretno”.
Mnogi se roditelji pitaju trebaju li djeci čitati te zastarjele, ponekad zastrašujuće priče koje na prvi pogled nemaju nikakve veze s modernim životom i budućnošću.
Psiholozi će reći – da, svakako. Danas možda više nego ikada prije, trebalo bi te priče uvijek iznova ponavljati.
Važnost upoznavanja i prepoznavanja arhetipova
Princeze i prinčevi, kraljice i kraljevi, vještice, lovci, junaci, vitezovi, starice, lukavci, dvorske lude… sve su to arhetipovi koji postoje u gotovo svim kulturama i drevnim, mitološkim pričama koje su se usmenom predajom prenosile generacijama. Prema definiciji arhetipovi su urođeni obrasci mišljenja, osjećanja i djelovanja nastalih kao rezultat vjekovima taloženog iskustva brojnih generacija predaka. Arhetip je osnovna strukturalna i dinamička jedinica kolektivnog nesvjesnog, a funkcija mu je da pojedincu olakša snalaženje u životno važnim, kriznim situacijama. Drugim riječima, arhetipovi u našoj podsvijesti vrše snažan utjecaj na nas i predstavljaju specifične programe s kojima se svako ljudsko biće suočava, htjelo ono to ili ne, već od trenutka rođenja.
Djeca podsvjesno prihvaćaju arhetipove iz bajki i žele o njima slušati i žele ih upoznati, jer upravo likovi iz bajki utjelovljuju te arhetipske figure. Osim njih isto to čine razni mitološki likovi, bogovi, heroji, pop/rock zvijezde, popularni glumci i ostali umjetnici, duhovni, politički i religijski vođe, filmska, modna, glazbena, reklamna industrija te marketing.
Učenje o dobru i zlu i emocionalno otpuštanje
Nasilje u bajkama uvijek je sadržano u zadovoljavajućoj strukturi s preokretom na stranu dobra i potrebnim sretnim završetkom. U bajkama su dobro i zlo uvijek strogo i potpuno odvojeni. U bajci nema sivih područja, nema relativiziranja zla. Izgled zlikovca dopušta djetetu da slobodno projicira vlastite nasilne osjećaje na te zločeste likove. Dijete nije u mogućnosti izraziti bijes ili nezadovoljstvo izravno prema odraslima o kojima ovisi, pa mu bajke pružaju mogućnost da te negativne osjećaje usmjeri na personificiranog zlikovca – vješticu, vuka ili maćehu.
Isto tako, s obzirom da su dobro i zlo tako strogo odvojeni, dijete se može poistovjetiti s dobrim junakom ili junakinjom, ali i sa potlačenima, malima i slabima. Uz obespravljene i nepravedno potlačene likove dijete uči empatiju, ali i vrlo važnu poantu – da je moguće savladati sve prepreke i unatoč malim šansama pobijediti samog sebe i sve nevolje kako bi se u nečemu uspjelo. Ukratko, bajke omogućuju i izražavanje urođene agresivnosti i negativnosti, i istodobno čuvaju onaj važan dio života bez kojeg dijete ne može napredovati: nadu.
Možda najvažniji dio bajke za svako dijete je obrat u kojem dobro pobjeđuje zlo. Malo dijete koje je bespomoćno u svijetu i potpuno ovisno o njezi i brizi odraslih, osjeća iznimno zadovoljstvo kada se lik iz bajke koji se također činio malen, bespomoćan i ovisan, uspije izboriti u okrutnom svijetu i protiv puno jačih protivnika.
Izgradnja povjerenja i osjećaja sigurnosti kroz čitanje bajki
Sama činjenica da djeci bajku čita odrasla osoba koju dijete istovremeno voli, ali je se i boji zato što je odrasla osoba autoritet, pomaže djetetu da ta dva osjećaja pomiri i zadobije osjećaj smirenosti i sigurnosti. Bajke se čitaju u sigurnosti roditeljskog doma, roditeljev glas djeluje umirujuće, a tekst koji dijete sluša pun je ponavljanja i poznatih situacija što također na dijete djeluje utješno, umanjuje mu strahove i razvija otpornost pomoću mašte.
Razvoj mašte i kritičkog mišljenja
Svima je poznato da bajke i priče razvijaju dječju maštu, ali rijetko se govori zašto je to važno. Važno je zato što razvoj mašte, sposobnost vizualizacije i kreativnost mogu odrediti tip obrazovanja, karijeru i kvalitetu života koju će dijete jednog dana imati. Preko bajki djeca upoznaju razne nove situacije i osjećaje – sreću i tugu, primanje i davanje, pravdu i nepravdu, tugu i sreću, nadu i beznađe, teškoće i lakoću života, probleme i načine da se oni riješe. Nerijetko će upravo bajke djetetu pomoći u razvijanju vlastitog kritičkog mišljenja. Postavljat će puno pitanja i zanimati se zašto neki lik nije postupio drugačije, preispitivat će odluke svoje omiljene princeze, pokušavati pronaći drugačija rješenja za određene događaje u priči. Djeca uče da mnoge odluke u životu imaju ozbiljne i teške posljedice pa razvijaju i osjećaj odgovornosti, uče se promišljati i razvijati intuiciju.
Sve navedeno itekako su dobar razlog da stavite djete u krilo, dohvatite Snjeguljicu, Malu sirenu ili Ivicu i Maricu i zajedno kroz čitanje učite o svijetu i o sebi.
Albert Einstein bio je u pravu: “Ako želite da vam djeca budu inteligentna, čitajte im bajke”.
