Što su terapeutske priče i kako pomažu djeci?
Kada ste zadnji put čuli neku priču? Tko vam ju je ispričao? Je li bila tužna, sretna, smiješna ili inspirativna? Je li imala neko značenje za vas? Jeste li iz nje izvukli neku pouku? Ljudi si međusobno pričaju priče od kad je svijeta i vijeka. Neke priče su izmišljene, ali većina priča koje pričamo naša su osobna iskustva. Pričamo drugima da bi im prenijeli znanje, kako bi ih motivirali, informirali, ali ponekad pričamo priče kako bi sebi olakšali neko teško iskustvo kroz koje smo prošli. Kada progovorimo o teškom iskustvu kroz koje smo prošli, odmah nam je lakše. Pričanje o emocijama stoga ima terapeutski učinak.
A što je s djecom? Mala djeca vrlo intenzivno proživljavaju sva, pa i najmanja iskustva. U njima je također puno emocija. No zbog nezrelosti i razvojne dobi, mala djeca ne mogu svoje dojmove, emocije i iskustva upakirati u smislenu priču i podijeliti to s roditeljima ili skrbnicima. Djeci treba pomoć da uopće identificiraju svoju emociju. Trebaju pomoć da im se objasni što se oko njih događa i kroz kakva iskustva prolaze. Posebno zato što je okolina koja ih okružuje izvor mnogih nesigurnosti za malu djecu. Svijet je za njih zbunjujuć, nepoznat, kaotičan i nestrukturiran. Upravo zato je djeci važna rutina i upravo zato vole slušati priče, jer u svijetu bajki i priča postoji struktura, čvrsta fabula koja ima smisla i koju razumiju. U svijetu priča djeca se često osjećaju puno sigurnije nego u stvarnom svijetu koji ih okružuje.
S obzirom na to da djeca ne mogu verbalno uobličiti ono što im se događa i kako se osjećaju, roditelji i odgojitelji imaju vrlo važnu ulogu biti taj glas koji će pričati umjesto djece. Roditelji koji djeci pričaju ili čitaju priče, otvaraju im prostor u kojem djeca mogu uroniti u svoje vlastite situacije, emocije, razmišljanja.
Zašto se većina klasičnih bajki događa u šumi? Šuma je metafora za unutarnji djetetov svijet u kojem se događaju strašni zapleti, u kojem se suprotstavljaju likovi, u kojem se uvijek provlače suprotstavljene vrijednosti (dobro-zlo, moral-nemoral, agresivnost-smirenost, kukavičluk-hrabrost, laž i prijevara-iskrenost…). U šumi se možeš izgubiti, ali nećeš, jer ćeš pronaći junaka u sebi i on će pobijediti sve loše. I ono izvanjsko i ono u sebi samom.
Kako terapeutske priče pomažu djeci?
Terapeutske priče imaju sadržaj kao i svaka druga priča za djecu – jednostavan i pisan jezikom razumljivim djeci. Ono po čemu se razlikuju je vrlo promišljeno pisana fabula kojoj je cilj pomoći djetetu da prepozna sebe u nekoj situaciji, da shvati što osjeća i dobije primjer kako si može pomoći.
Terapeutske priče pozivaju se na dječje emocije. Naime, iza svakog problema u ponašanju, obično stoji neka neprorađena i negativna emocija. Ako roditelji pažljivo promotre dijete i analiziraju neke vanjske čimbenike koji su se dogodili, ubrzo će shvatiti da dječja tuga, strah, ljutnja, tjeskoba ili frustracija imaju točno određeni uzrok. Ako direktno pitate dijete “Je li te rastužilo to što tata mora ići na dugo putovanje?”, dijete će odgovoriti potvrdno, ali to ne znači da je proradilo osjećaj tuge, osjećaj straha zbog razdvojenosti od roditelja te strah da se tata neće vratiti. Dijete također vjerojatno neće znati ispričati nikakve detalje o tome kako se osjeća i što ga brine.
No ako djetetu ispričamo priču o tome kako je, primjerice, mama maca ostavila svoje mačiće jer je išla tražiti hranu i kako je mačiće bilo strah i bili su tužni, no sve je dobro završilo jer se mama maca brzo vratila i s njima o tome porazgovarala – dijete će se poistovjetiti s mačićima. Shvatit će da nije jedino koji se tako osjeća, da se to događa i drugima, ali će pronaći i utjehu u tome da se mama maca vratila. Osjetit će zadovoljstvo što priča ima sretan kraj i to će mu pružiti osjećaj sigurnosti vezan uz tatin odlazak na putovanje.
Terapeutske priče mogu djeci dati opcije što učiniti kada se suoče s nekom teškom situacijom, mogućnosti kako riješiti neki problem, ali ih također uče kako reagirati u određenim situacijama.
Pričanje priča omogućuje djeci da dobe uvid u to kako se osjećaju i vodi do promjena u ponašanju. Kada se pozabavite nekom pričom, djeca u njoj ostaju duže vrijeme. Ne potiskuju emocije već imaju vremena i prostora posvetiti im se pomoću mašte, identifikacije, imitacije i empatije. Terapeutske priče daju djeci mogućnost da na vlastiti problem gledaju s distance, da se na neki način odvoje od sebe i prožive neku negativnu situaciju i osjećaj kroz životinjski lik iz priče. To im daje utjehu i jednu potpuno novu perspektivu u kojoj mogu prepoznati vlastite emocije – “Aha, ovo što osjećaju mačići je strah i tuga”, odnosno “Ovo što osjećam je strah i tuga”.
Što treba imati dobra terapeutska priča za djecu?
Svaka priča djeci otkriva njihov unutarnji svijet, ali terapeutska priča mora djeci ponuditi sljedeće:
– Referirati se na problem koji dijete ima. To ne znači da priča mora doslovno prepričati djetetovu situaciju, već mora “pogoditi” djetetov osjećaj. Ako se dijete boji jer tata odlazi od kuće, terapeutska se priča treba baviti strahom od odvajanja od roditelja. Ako dijete stalno mora pobjeđivati u igri, tu se možda radi o strahu od neuspjeha, potrebi da ga se stalno pohvaljuje, potrebi da zadobije pažnju ili priznanje roditelja što u djetetu stvara tjeskobu i strah od neuspjeha.
– Dijete se mora moći poistvojetiti s glavnim likom priče te s njim prolaziti kroz poraze, zapreke i izazove, osjetiti njegov osjećaj tuge, straha i ljutnje, ali i hrabrosti, odvažnosti i sreće.
– Dijete mora osjetiti olakšanje i zadovoljstvo kada glavni lik pronalazi rješenje za svoj problem.
– Priča mora biti indirektna, odnosno pričati o nekom drugom svijetu, o životinjama ili drugoj djeci kako bi se djetetu omogućila distanca i “sigurna zona”, odnosno odmak.
Priču treba pričati ili čitati kada imate djetetovu punu pozornost, idealno navečer. Ako dijete želi, razgovarajte o priči. Dobit ćete odličan uvid u to što se s djetetom događa i kako se osjeća.
