Osnovni osjećaji kod djece: STRAH
Zanimljivo je da se tijekom čitavog perioda odrastanja, osobito u predškolskom razdoblju, izmjenjuju tvz. razvojni strahovi, pa opet, mnogi roditelji ne uočavaju strahove kod svoje djece na svakodnevnoj razini. Što mislite zašto je tome tako? Najjednostavniji odgovor bi bio – djeca se uplaše različitih stvari, što odrasli ili ne percipiraju ili ne percipiraju kao prijeteće pa odbace to kao izvor straha za sebe, a onda i za dijete.
Univerzalni okidači za strah su prijetnja za fizičko ili psihološko blagostanje osobe.
Prvi strahovi vidljivi su kod beba u dobi od šest mjeseci starosti. Bebe se tada boje novih i nepoznatih predmeta te strah mogu izražavati kad vide nepoznata lica. Bebe mogu izraziti i strah od visine. Važno je znati da se beba starosti od tri do šest mjeseci brže smiruje u blizini roditelja. Nakon šestog mjeseca beba sve češće izražava specifičan strah – separacijski strah, odnosno strah od odvajanja od roditelja.
U drugoj godini života, djeca imaju mnogo strahova: strah od jakih zvukova (grmljavina, usisavača), tamnih boja, velikih objekata (kamiona), promjena u prostoru, vjetra, kiše, divljih životinja, odvajanja od majke u vrijeme odlaska na spavanje, mraka, samoće. Separacijski strah i strah od stranih lica obično se smanjuje u 2. godini života, no može se pojaviti u novim i nepoznatim situacijama (npr. na izletištima, tijekom zimovanja i ljetovanja i promjene okoline).
Između treće i četvrte godine, javljaju se strahovi od životinja, stranih ljudi, predmeta, ružnih lica, maski, nakaza, mraka, policajaca, lopova, insekata, te neočekivanog razvoja situacije. Zamislite da šećete u dječjem parku „dinosaursa“ i da se odjednom pojavi veliki dinosaurs. Vi jako dobro znate da je to samo veliki dinosaurs – igračka, ali zna li i Vaš trogodišnjak? Ne zna. Ako je otvoreniji i skloniji novim iskustvima, vrlo vjerojatno će prije svega biti iznenađen i blago uplašen kada vidi nešto što je jako veliko i što viđa u crtićima kao strašno biće. Djeca u ovoj dobi teško razaznaju što je stvarno a što je proizvod njihove mašte ili crtića. Upravo zbog toga, dijete koje vidi ogromnog dinosaursa će vjerojatno prvo pomisliti da je stvaran i u najmanju ruku biti jako iznenađen.
U petoj godini života, počinje padati strah od poznatih životinja, no raste strah od divljih životinja, od mraka, samoće, odvajanja od majke, te se mogu pojaviti noćne more. Oko 5. godine života pojavljuje se strah od imaginarnih bića (vještica, zmajeva) te dijete počinje uviđati i potencijalne stvarne opasnosti poput onih od zmija.
U šestoj godini života djeca se počinju bojati nesretnih slučajeva, bolesti, mraka, imaginarnih bića, nepoznatih osoba, duhova, lopova, fantoma koji se skrivaju ispod kreveta, strah da se majka neće vratiti kući. Smanjuju se strahovi od ružnih ljudi i nakaza, a počinju rasti strahovi od realnih situacija: od ozljeđivanja, pada, psa.
Strahovi sedmogodišnjaka su strah od mraka, tavana, podruma, sjena, duhova, vještica, špijuna, ljudi koji se skrivaju pod krevetom i u ormaru, te se pojačava strah od gubitka ljubavi od roditelja i drugih bliskih osoba. Strahovi im se mogu pojačati nakon pričanja strašnih priča, gledanja strašnih filmova, crtića, igranja igrica.
S obzirom na razvojne strahove, ali i na one na dnevnoj bazi koje se događaju pojedinačnom djetetu, može se zaključiti da dijete vjerojatno često doživljava ovaj osjećaj.
Koji su neverbalni znakovi straha?
Zamrzavanje ili bijeg, udaljavanje
Povlačenje glave i tijela prema unutra
Viši ton glasa
Iznenadno i ubrzano udisanje zraka
Kako pomoći uplašenom djetetu?
Univerzalne funkcije straha su pripremiti tijelo da izbjegne prijetnju koja bi mu mogla naštetiti. Ili da barem umanji utjecaj te prijetnje na tijelo.
Vratimo li se ranije spomenutom dječaku koji se šetao dječjim parkom sa svojim roditeljima i „naletio“ na dinosaursa u pravoj veličini. Taj dječak stao je zakopan na mjestu kada ga je ugledao i netremice ga gledao. Kako su njegovi roditelji mogli reagirati, znajući da dinosaurs nije živ? Mogli su mu reći nešto poput: „Ovo te zbilja iznenadilo, nisi očekivao da ćeš vidjeti dinosaursa u pravoj veličini. No ovaj dinosaurs nije pravi, to su ga odrasli napravili za zabavu.“ Što bi se ovom rečenicom poručilo djetetu? Poručilo bi mu se da se prepoznao njegov osjećaj – prije svega iznenađenje nečega što nije očekivalo. Potom bi mu se naglasilo da dinosaurs nije stvaran, čime bi mu se pomoglo da razdvoji maštu od realnosti. Ako se dijete uplaši, može mu se reći sve to te mu omogućiti fizički kontakt, poput zagrljaja. Zagrljaj tijekom doživljavanja straha, služi da se povrati izgubljeni osjećaj sigurnosti i tako ponovno emocionalno uravnoteži um i tijelo.
Što ne činiti kada je dijete uplašeno?
Smijati mu se
Odbacivati snagu trenutnog djetetovog osjećaja straha
Davati brzinska rješenja
Postavljati puno pitanja
A što ne bi bilo dobro da se kaže i učini kada se vidi da se dijete boji „dinosaursa“? Mama, gore spomenutog dječaka, kada je vidjela da se je njezin sin odjednom stao ukopan na mjestu, a do tog trenutka je veselo trčao, ga je više puta pitala jedno te isto pitanje – da li se bojiš – kroz smijeh. Njoj je bilo smiješno kako se on ukopao na licu mjesta, jako iznenađen i pomalo uplašen. Nakon što je ponovila četiri puta pitanje – da li se bojiš – dječak se okrenuo i počeo trčati prema smjeru od kuda je došao s roditeljima.
Autorica članka: Tea Knežević, magistra psihologije, registrirana terapeutkinja igrom i koautorica serije slikovnica o emociji straha
