Snježana Babić Višnjić

Knjige su su malene kapsule čistog života koji nismo stigli ili mogli odživjeti ali postoji kao mogućnost

Snježana Babić Višnjić

Zagreb

Volim svoj posao jer…

… pisanje mi omogućuje da iz dana u dan iskusim nove emocije, da uđem pod kožu likovima koji su posve drukčiji, da pokušam razumjeti njihove postupke, da vidim svijet tuđim očima. Nikad nisam pisanje shvaćala kao nešto što je odraz mojeg ja, nego mi je pomagalo da, odmičući se od sebe, shvatim tko sam u tom spletu različitosti koji nazivamo svijetom i da, osvješćujući da nisam ja tu bitna, ispričam priču koja postoji i bez mene. Ja sam je samo osjetila, uredila i posredovala dalje. Stoga mi se često čini da bi priče i knjige trebalo plasirati u svijet bez imena autora: samo bi tako njihove poruke mogle slobodno povezati svijet. A nestalo bi tako i mnogo taštine iz tog magičnog svijeta umjetnosti. Ime nas ne određuje nego poruke koje smo odaslali i plodovi koje one donose i tada bi svi pisci možda bili ravnopravni. Moja je misija mojim pričama donijeti svjetlo u tamne zakutke u svima nama, spoznati tko smo i što smo, kako bismo posve oslobođeni balasta strahova i nesigurnosti koje smo tko zna gdje i kako stekli, ostvarili svoje potencijale.

Volim svoj život zbog…

… svih iznenađenja koje mi je donio. Nikad se nisam usudila željeti sve ono što me danas definira. Imala sam mnogo želja, ali sam odrastajući u okruženju ograničenih mogućnosti i bez poticaja za razvoj svojih potencijala bila prepuštena samo svom svijetu, svojim naporima i željama o kojima nikome nisam govorila i zatomljivala sam ih prije nego što bi dobile konkretan obris, u stalnom strahu da se ne razočaram. Slijedila sam stoga samo instinkte koji su mi u ključnim trenucima, na životnim razmeđima određivali daljnji smjer. Inspiriraju me emocije, ono tajanstveno nešto u nama, toliko raznovrsno, što se oslobađa pri novim iskustvima, pri sudarima s neočekivanim. Nadahnjuju me nove spoznaje, što posebno zadovoljavam i svojim znanstvenim radom dok pišem doktorsku disertaciju, i dalje me oduševi svaka nova iskrica. Stoga mi je od svih raspoloživih aktivnosti u kojima uživam najdragocjenija mogućnost putovanja koja mi nisu odmor, nego vrlo aktivno, često i naporno, skupljanje iskustava i emocija koja nova mjesta oslobode u meni. Naučila su me nečemu neočekivanom: da bih ja u nekim drugim okolnostima bila netko drugi, stoga prigrljujem filozofiju stalnog mijenjanja koje je, na kraju krajeva, obilježje svega živoga u našem okruženju i što prije prihvatimo tu stalnu mijenu kao životno načelo, svijet će postati bolje mjesto.

Knjige su važne zato što…

… su malene kapsule čistog života koji nismo stigli ili mogli odživjeti ali postoji kao mogućnost. Čitanjem oslobađamo mogućnosti drukčijeg i shvaćamo kako nismo zarobljeni u svom životu nego postoje i drukčije mogućnosti življenja, čak sada i upravo tu gdje smo sada, jer je tu bilo poprište mnogih uspješnih priča sa sretnim krajem. One nam otkrivaju paralelne svjetove u ovom našem, sve ono što je bilo ili bi tu moglo biti. Stoga je važno uz mnoga mjesta na kojima živimo vezati i uzbudljive i dobre priče koja će prostor obogatiti potencijalima, osvijestiti da je svaki prostor pogodan da postane poprište divnih priča. Zbog toga ne mislim da je mudro odlaziti iz zemlje u kojoj si se s nekim razlogom rodio i odgovoran si za nj, odgovoran da taj svoj, ne neki tuđi, komadić svijeta što ljepši i zdraviji predaš potomcima, a to činimo i tako da ga popravljamo i iscjeljujemo pričama.

Knjige koje preporučujem

Knjige su uvijek bile prostor kojim bih nadoknađivala nedostatke u stvarnosti u onim trenutcima kad bih posebno osjetila da mi svijet nije dovoljan. Kao dijete uživala sam u bajkama, kojima sam se i poslije tijekom života nastavila vraćati i to, zanimljivo, najčešće u trenutcima kad bi mi breme svijeta postalo preteško: bajke i njihov fantastičan svijet u kojem je sve moguće svojevrsno su mi utočište. Pritom su mi među dražima bile arapske bajke, tako vividne, pune boja i širokog raspona emocija koje su oslobađale (npr. Rascvjetana ruža).
U kasnijim životnim razdobljima najviše sam uživala u južnoameričkim piscima, G. M. Marquesu, Boghesu…, u čijim je djelima u stvarnosne priče utkana i nit fantastičnosti, tipična za bajke što sam prepoznala kao svoju viziju svijeta – stvarnost je premrežena čudima koja zbog svojih sebičnih preokupacija nismo svjesni.
Kao knjige koje su mi u nekom trenutku života unijele promjenu u promišljanju života i književnosti moram istaknuti Dostojevskog i Bulgakova. Uz Zločin i kaznu shvatila sam kako je naš unutrašnji život, psiha, bogat i toliko neistražen da ima prostora za nebrojene zaplete, a Majstor i Margarita pokazali su mi kako proširiti vizure svijeta tako da u svakom trenutku budemo svjesni i naslijeđa prošlosti i sadašnjeg trenutka koji zajedno rade za nas da se popravimo i osvijestimo najvažnije točke svojeg postojanja.