Ivanka Ferenčić Martinčić

spisateljica, knjižničarka, pripovjedačica

Ivanka Ferenčić Martinčić

Virje

Volim svoj posao jer…

… nema ni jednog drugog posla koji bi se mogao usporediti s radom u knjižnici. Jednog dana programiraš robote, drugog rastapaš vosak za pečate, trećeg nalaziš stare knjige… Nikad ne znaš što te čeka. Baš zato što je posao u knjižnici tako nepredvidljiv postala sam pisac, pripovjedač i interpretator baštine. Jer moji korisnici, a naročito oni najmlađi uvijek od nas trebaju više i bolje. U svojoj maloj knjižnici i maloj zajednici uspjeli smo organizirati gotovo sve što imaju i u velikim gradovima i nekim velikim, modernim zgradama.

Ponosna sam na svaku svoju priču koju sam zapisala i ispričala. U knjižničarskom pak poslu uspjesi se ne broje samo u velikim projektima nego u malim trenutcima. Povežeš se s ljudima koji te zovu svojom knjižničarkom i onda su oni najveća nagrada tog posla. Bilo da se radi o maloj najčitateljici koja je dobila malog bracu pa mu sada sama čita priče u ozbiljnoj dobi od 9 godina, ili pak nekadašnjim srednjoškolcima koji su odrasli, završili fakultete pa se sad s veseljem javljaju svojoj nekadašnjoj knjižničarki kad im iz tiska izlazi prva knjiga ili slikovnica.

Volim svoj život zbog…

… ljudi koji me okružuju. Moji knjižničarski kolege mreža su podrške i inspiracije koja nam omogućuje da uvijek nađemo elan kad nam ga ponestane. Moj krug pripovjedača nije samo mjesto razmjene priča i razvoja pripovjedne prakse nego i ljekovitog druženja. Kad god se počneš osjećati kao vodonošin napuknuti lončić, oni su tu da te bajkom podsjete na čaroliju koja je zasigurno skrivena negdje iza ugla i trebaš je samo pronaći. Moji klinci i moja obitelj (uključujući mačke, pse i zeca) pretvaraju svako mjesto u dom, svaki dan u pustolovinu i svakakve trice u inspiraciju. Slobodnog vremena nemam, ali to je zato što je svako vrijeme, vrijeme za pisanje. Čak i kad nisam za tipkovnicom pisanje se događa na one svoje tajnovite i nerazumne načine koji obuhvaćaju buljenje u prazno, sanjarenje dok bi se trebalo slušati, maštanje dok bi se trebalo gledati kuda se hoda i inzistiranje na tome da šalica nije samo šalica nego topla čarolija.

Knjige su važne zato što…

… su jedina prava čarolija dostupna ljudima. Dovoljan je samo jedan par korica i nekoliko čudotvornih riječi da se samo tako transportirate s jednog mjesta na drugo, iz jednog svijeta i života zaronite u drugi i tamo nađete baš sve što ste tražili. Bio to odmor, odgovori ili hrabrost.

Knjige koje preporučujem…

… su najvažnije i najbolje knjige na svijetu. Nažalost ne mogu vam otkriti koje su to jer se one mijenjaju iz dana u dan, iz tjedan u tjedan, iz godine u godinu. Trenutno bi to bile „Narod knjige“ roman Geraldine Brooks koji je šetanjem kroz nekoliko mjesta i povijesnih razdoblja uspio savršeno uhvatiti emociju koju svi mi koji u taj narod knjige spadamo osjećamo. Zatim Kronike Spiderwick, serija koju su zajedno napisali virtuoz fantastičnih ilustracija Toni DiTerlizzy i autorica Holly Black. U malim knjigama, savršenim za male ruke, uspjeli su uhvatiti nevjerojatna stvorenja i savršen omjer priče i ilustracija. Nikako ne preporučujem slikovnicu Hrkalo Jelene Pervan jer sam užasno ljubomorna što je nisam ja tako divnu napisala i još se ljutim na autoricu jer lisac bajkopisac nije dobio svoj nastavak. Moja najveća preporuka su svakako bajke. Kad god ne znate što biste drugo čitali, dohvatite bilo koje bajke i već ćete naći, kao čarolijom, neki novi putokaz kamo dalje.