Djeca s teškoćama

„Kako se zoveš?“, to me često pitaju. Ne razumijem ih, ali znam da me teta Maja naučila da kažem: „TIN.“ Teta Maja me naučila reći „TIN“, „11 godina“, „mama Mia“, „tata Filip“, „braco  Vili“ i „seka Tia“.

Ja imam autizam.

Tako svoju priču započinje dječak Tin koji je dijete s autizmom. Tin će nam u priči „Ljepota razlika“ pokušati objasniti kako okolina, ljudi i život izgledaju iz njegove perspektive. Tin jako dobro razumije da je po mnogo čemu različit, da se on drugačije igra, uči, govori, ponaša i kreće te da mu nedostaju mnoge vještine. No, istovremeno će nam pokazati da on baš kao i svako drugo dijete puno osjeća, sve vidi i razumije te želi biti prihvaćen, voljen i vrijedan našeg poštovanja.

Cilj ove slikovnice je da kod malenih i velikih razvija razumijevanje prema autizmu, suosjećanje prema djeci i roditeljima koji žive s izazovima koje donosi autizam i prihvaćanje različitosti kao bogatstva života u svim njegovim izričajima.

Do sad sam se puno puta zapitao zašto me ljudi i djeca čudno gledaju. Zašto ponekad bježe od mene? Pa nije zarazan taj autizam! Zašto su ljudi zločesti? Ja naime čujem kada govore svojoj djeci da se maknu od mene kako se ne bi zarazili. Boli me to!

Nekad sam bio ljut i na sebe, pa sam se ozljeđivao. Nije me to tako boljelo koliko me boli to što nisam kao druga djeca. O tome mi mama i tata puno pričaju, i moja seka i braco isto. I moja Tika je tu i puno me voli. Znam da me voli jer me stalno liže i maše repom kada me vidi, a mama kaže da to znači da je sretna kad me vidi i da me Tika voli.

Sretan sam kad dobijem puno poklona, kad se moj braco igra sa mnom, kada idem na klizanje, kada se moji mama i tata smiju, kada me moja seka i njen Marko vode na kupanje i ne stišavaju me kada ja od sreće počnem vikati i lamatati rukama po vodi.

Zapravo sretan sam.

Ja sam Marko i imam šest i pol godina. Idem u vrtić, a već tri godine ne pričam dobro. Kad sam počeo slagati dulje rečenice, nešto je u mom govoru puklo. Kao da se govor pokvario. Djeca su me čudno gledala, svi su me počeli čudno gledati. Joj, bilo mi je jako neugodno.

Dječak Marko uskoro će krenuti u školu i po svemu je baš kao i njegovi prijatelji u vrtiću, osim po jednoj stvari. Marko muca. Njegovi problemi s govorom počeli su još dok je bio sasvim mali i tek učio slagati rečenice. U priči „Pjev riječi“ Marko će nam ispričati kako izgleda njegovo djetinjstvo, čemu se nada i što sve treba svakoga dana učiti i vježbati kako bi svladao vještinu o kojoj drugi ni ne razmišljaju a koja mu je potrebna kako bi se bolje povezao sa svijetom oko sebe.

Cilj ove priče je razumjeti teškoću, prihvatiti različitost i razviti suosjećanje prema svakome, posvuda i uvijek, a posebno prema djeci koja mucaju ili imaju neku drugu teškoću povezanu s govorom.

Trudim se kod stričeka Luke i tete Martine jer znam da bih htio biti dobar glumac kada porastem, a za to zanimanje je vrlo važno kako se govori.

Zato najviše volim ići subotom na svoje vježbice jer uživam u predstavama sa svojim prijateljima. Volim glumiti da sam netko drugi jer tada mogu govoriti kao netko drugi. Jednoga ću dana možda glumiti u pravome kazalištu i pozvati Karla, Rafu i Piju da me dođu gledati.

Siguran sam da ćemo zauvijek ostati prijatelji jer s njima se dobro osjećam. Oni su ja i ja sam oni, razumijemo jedni druge kako se osjećamo, radujemo se svakom poboljšanju našeg govora. Oni su moja „banda“, a ja njihov „bandit“.

Jedino bih još volio imati više takvih prijatelja i među ostalom djecom koja nemaju potrgani govor. Uz njih bih se volio osjećati isto tako dobro i prihvaćeno.

Zašto mi slova „plešu“ po papiru? Zašto sam sporiji u čitanju? Zašto mi treba puno vremena da napišem jednu riječ? Kad treba pokazati lijevo, zašto uvijek pokažem desno? Zašto još nisam naučio na sat, a imam 10 godina?

Ovako počinje priča dječaka Petra. On ima 10 godina i ima teškoće s čitanjem, pisanjem i računanjem, odnosno disleksiju, disgrafiju i diskalkuliju. U priči „Ples slova“ Petar nam priča o kakvim se teškoćama radi, kako se bori da ih svlada, zašto ide logopedu i drugim stručnjacima i kako izgleda njegovo djetinjstvo. Saznajemo i mnoge druge zanimljivosti iz Petrova života jer on je baš kao i svako druge dijete znatiželjan, zaigran, osjećajan i željan razumijevanja i prihvaćanja.

Cilj ove priče je upravo to – razumjeti teškoću, prihvatiti različitost, razviti suosjećanje i pomagati. Svakome, posvuda i uvijek, a posebno djeci s disleksijom, disgrafijom i diskalkulijom.

Jednom su me pitali što bih htio biti kad budem odrastao.

Volio bih biti netko kao moji mama i tata, moj braco Igor, moje tete i stričeki koji mi pomažu. I ja bih jednoga dana želio olakšati nekome odlazak u školu, bez bolova, bez plača i razmišljanja je li pametan i radišan dječak ili djevojčica.

Ono što znam je da sam sretan što imam roditelje i svog bracu Igora koji me podržavaju, koji vjeruju u mene i koji se brinu o meni. Sretan sam i što sa sve više veselja idem u školu i na sve aktivnosti koje imam izvan škole.

Jedino bih još volio imati više vremena za sebe da se mogu družiti s ostalom djecom i imati najboljeg prijatelja. Najboljeg prijatelja još uvijek nemam i veselim se danu kada ću ga napokon upoznati.

Ja sam Mia, djevojčica sam s Downovim sindromom i imam 6 godina. Idem u vrtić. Odgođen mi je polazak u školu sljedeće školske godine zbog mojih posebnosti koje me „ograničavaju“, no i zbog kojih sam posebna i drugačija. Puna sam veselja, topline, dragosti, no i tvrdoglavosti, brzine i sve radim po svom.

U slikovnici „Vedrina suncokreta“ upoznajemo veselu i životom opčinjenu djevojčicu Miju. Ona je tzv. dijete suncokret i zna da je drugačija, ali baš kao i svako drugo dijete traži i treba puno ljubavi, prihvaćanja i razumijevanja. Mija će nam ispričati kako izgleda njezino djetinjstvo i koliko truda ulaže da bi držala korak sa svojim vršnjacima. U Mijinom životu ima puno radosti i ljepote, ali njezini dani ispunjeni su i napornim učenjem, radom i vježbanjem vještina koje mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo.

Cilj ove slikovnice je približiti malenima i velikima život s Downovim sindromom, razvijati suosjećanje prema djeci i roditeljima koji žive s ovom teškoćom i prihvaćanje različitosti kao bogatstva života u svim njegovim izričajima.

Jer i kad s roditeljima idem u šetnju, opet „učimo“, ali „učimo“ kroz igru, kroz pitalice i to mi se jako sviđa. Ono što mi fali je to što baš i nismo putovali van Hrvatske jer se roditelji baš i nisu usudili zbog mog zdravstvenog stanja.

Kada mi je Lukas pričao o svojim putovanjima van Hrvatske, jako mi je bilo zanimljivo slušati gdje je sve bio i što mu se sve događalo, što je sve vidio i koga upoznao. Pokazivao mi je kartu svijeta, da mogu vidjeti gdje se nalaze sva ta mjesta, pokazivao mi je svoje slike s putovanja, a i ja sam sama poslije gledala kad bih došla kući, slike tih svih mjesta i maštala o putovanju.

Prijateljstvo s Lukasom je najljepše što mi se dogodilo. Imam najboljeg prijatelja kojeg volim, koji me voli, koji me puno naučio, s kojim putujem kroz život djeteta koje nije suncokret. Mogla sam barem malo biti kao svi drugi i maštati takav život.